Posljedice

Dok hrvatska upravljačka elita otvoreno navija za što brže uranjanje u euro, za koji je već debelo vezana, članice koje još nisu ušle u eurozonu, poput Poljske, Mađarske ili Češke, tu suzdržanost navode kao jednu od svojih najboljih odluka.

Iz debakla Europske unije u nekoliko posljednjih godina i posljedičnog iščudavanja njezinih lidera nad rezultatima tih promašaja (Ukrajina, Libija, Sirija itd.) djelovat će kao večer mladih amatera prema eventualnom izlasku Grčke iz eurozone, prema čemu ta zemlja gotovo nezadrživo klizi. Pregovori koji to nikad zapravo nisu bili napokon su kolabirali 26. lipnja odlukom grčkog premijera Aleksisa Ciprasa da prijedlog vjerovnika stavi na referendum, što je potez koji je kod njegovih sugovornika s druge strane stola izazvao sveopće negodovanje i, naravno, čuđenje. Kolegama iz Europske unije i međunarodnih institucija potpuno je nejasno zašto bi netko odluku o dugoročnoj sudbinu države i društva prepustio narodu umjesto da je donese sam, zatvoren u zamračenoj sobici okružen ‘prijateljima’ i ‘partnerima’ iz EU. Grci će tako 5. srpnja odlučivati o eventualnom prihvaćanju onoga što je na stolu, premda nije jasno ima li njihovo glasovanje ikakva smisla. Šefica Međunarodnoga monetarnog fonda Christine Lagarde ubrzo nakon Ciprasove odluke izjavila je kako referendum nema smisla jer do njegove provedbe sadašnja ponuda ionako više neće vrijediti.

Na pomolu je događaj bez presedana i pravne osnove te neizvjesnih posljedica. Iako se iza brda valja nešto očito loše i dosad nevideno, mnogo je neodgovorenih pitanja. Osim spomenutih nije jasno znači li moguće grčko ‘ne’ prijedlogu kreditora automatski izlazak iz sustava zajedničke valute. Pravno gledano, to je nemoguće jer nije predviđeno postojećim pravnim okvirima. Drugim riječima, ostalih osamnaest članica Grčku jednostavno ne može istjerati iz eurozone, a grčki ministar financija Janis Varufakis već je najavio kako njegova zemlja neće svojevoljno napustiti euro. Drugo, nije sasvim jasan ni status Grčke nakon što nije uplatila ratu od 1,6 milijardi eura MMF-u do kraja lipnja. Je li Grčka zaista bankrotirala, je li samo u razredu neplatiša i koliko s tim na umu ima vremena izbjeći službeni bankrot? Neki tvrde da probijanje roka ne znači formalno bankrot zato što se to odnosi samo na neplaćanje privatnim investitorima, ne i institucionalima. Država Grčka, naime, već dugo zapravo ne duguje bankama, nego državama i institucijama, pa isplata ‘pomoći’ znači samo kružni tok novca natrag onomu tko joj ga je isplatio. Jednostavnije, MMF i EU isplaćuju novac sami sebi, jedino ga natrag trebaju dobiti s kamatama.

Hrvatska od eventualnog izlaska Grčke iz eurozone može očekivati nekoliko stvari. Prvo, zaduživanje će biti otežano zbog vjerojatnog rasta kamata na državne obveznice problematičnih članica EU, što će oslabiti pregovarački položaj ministra financija Borisa Lalovca. Drugi izravan učinak bio bi priljev turista koji bi zbog financijske nesigurnosti odabrao Hrvatsku, no tu valja imati na umu neizbježnu deprecijaciju drahme, zbog koje bi odmor u Grčkoj pojeftinio. Veće tečajne fluktuacije analitičari Erste Banke i Splitske banke Milan Deskar-Škrbić i Zdeslav Šantić ne vide. – Bez obzira na potencijalnu kratkoročnu volatilnost na valutnom tržištu Erste grupa ne očekuje znatnije odstupanje tečaja eura od već višenih razina. On bi se u sljedećim godinama dana trebao kretati između 1,05 i 1,12 dolara za euro. Istodobno očekujemo da će se kunski tečaj u odnosu na euro nastaviti kretati u stabilnom intervalu između 7,5 i 7,7 kuna, pa će i taj tečaj u odnosu na izvaneuropske valute biti malo slabiji – kaže Deskar-Škrbić. – Dugotrajnije i izraženije pritiske na kunu od trenutačne situacije ne očekujemo, stoga ni znatnije promjene tečaja EUR/HRK – slično procjenjuje Šantić. S obzirom na nizak intenzitet robne razmjene u tom segmentu Hrvatska neće pretjerano trpiti, objašnjavaju u Hrvatskoj gospodarskoj komori, no podsjećaju na to da je Grčka jedna od rijetkih s kojima Hrvatska ima suficit. Srećom, udio izvoza u Grčku u ukupnom je izvozu relativno nizak, odnosno 2014. bio je 1,1 posto, a u prva četiri mjeseca ove godine samo 0,4 posto.

Vjetnom logikom, 90 posto od dva paketa ‘pomoći’ Grčkoj u ukupnom iznosu od 240 milijardi eura Atena je imalo kao usputnu stanicu, otišlo je privatnim vjerovnicima, odnosno raznim bankama koje su tako uglavnom izvučene iz jednadžbe. Kad je o tijeku ‘pregovora’ riječ, temi koja ovisno o gledištu pobuđuje najžešće reakcije u javnosti (oni se samo formalno mogu tako nazvati), činjenica je da od dolaska Sirize na vlast početkom godine na stolu postoji više-manje jednak prijedlog vjerovniku, a grčka se vlada znatno odmaknula od svojih predizbornih pozicija. Na kraju, rasprava o tome tko je kriv za odlazak Grčke iz eurozone, je li to od početka bio cilj grčke vlade ili njemačkog ministra financija Wolfganga Schäublea, ako se to zaista dogodi, bit će uvelike sašivom izlišna – učinci će biti jednak tko god bio proglašen krivim. S jedne strane, mnogi će uprijeti prstom u neslužbenu šeficu Europske unije, njemačku kancelarku Angelu Merkel, što se već događa. Optužuju je da nije dovoljno napravila za postizanje kompromisa i spas eura. S druge strane, Siriza će pretrpjeti političke posljedice nečega što nije njezina krivnja, i to se već događa. Aktualna vlast nije se zadužila ni za cent, nije vodila katastrofalnu ekonomsku politiku i nije ispregovarala dva paketa pomoći, sve je to odgovornost ekonomski liberalnih bivših vlada. Štoviše, ironija će biti utoliko veća što je ona prva vlada u mnogo vremena, možda i uopće, koja je pokušala prekinuti sumanuto zaduživanje i dogovoriti održiv povrat duga.

No stavljači na stranu aktualne rasprave i nagađanja, sljedeće pitanje koje se nameće u slučaju najgoreg scenarija jest ono o sudbinii eura kao nedorečenoga i loše realiziranog projekta u varijanti u kojoj Grčka izlazi iz eurozone. Razgovor o tome posebno je zanimljiv članicama EU koje imaju obvezu ulaska u eurozonu, među kojima je Hrvatska. Dok s jedne strane upravljačka elita ove zemlje otvoreno navija za što brže uranjanje Hrvatske u euro, za koji je već debelo vezana, članice koje još nisu ušle, poput Poljske, Mađarske ili Češke, opreznost prema euru često navode kao jednu od svojih najboljih odluka. Njihovi ekonomski rezultati to potvrđuju: upravo su te zemlje kontinuirano u vrhu EU prema gospodarskom rastu, a eurozona se nekih sedam godina muči sama sa sobom i zajedničkom valutom. Svježe objavljena očekivanja iz Raiffeisen banke pokazuju kako će Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka (jedina u eurozoni) u prosjeku rasti više od tri posto ove godine, a predviđanja za Rumunjsku i Bugarsku revidirana su prema gore, pa će prva rasti četiri posto, a druga dva posto.

Pitanje treba li Hrvatska olako prepustiti monetarnu sudbinu svoje već klimave ekonomije Frankfurtu, zapravo Berlinu, zasad ne izaziva žučne rasprave, a ni posebno različita stajališta. Neki su ipak skeptični kad je riječ o brzom opredjeljivanju za zajedničku valutu koju mnogi smatraju jednim od ključnih opterećenja svim posumljim članicama EU. Tvrdnju da je euro projekt kojim se najviše okoristila Njemačka i s pomoću njega iskoristila svoju konkurentnost nauštrb južnih članica malo je analitičara spremno izazvati. – Euro je politički projekt Njemačke koji joj je poslužio da integrira Istočnu Njemačku i pri tome ostvari suficit u platnoj bilanci – i to na račun deficita Grčke, Španjolske, Portugala… Sve te zemlje imale su zbog eura ekonomsku vjerodostojnost i zaduživale se uz jednake uvjete kao razvijena Europa, a kad se dogodio lom, stara se Europska unija okrenula protekcionizmu. Ni Njemačku ni Francusku nije bilo briga što će biti s njihovim tvornicama u perifernim zemljama EU, bilo im je važno samo da spase radna mjesta u svojoj zemlji. Uz to, kamate su počele rasti naglo povećavajući dug – tvrdi ekonomist Guste Santini. Kad je riječ o hrvatskom položaju, Santini je jednako jasan, odbacuje brz ulazak u eurozonu. – Priča o žurbi Hrvatske da uđe u takvu eurozonu, hvala Bogu, ne drži vodu. Ne samo zato što su zemlje Juga u njoj tragično prošle. Da bismo imali ikakve izgledne, jednom kad uđemo, morali bismo imati jednaku razinu produkтивnosti kao Njemačka, sve drugo vodi u dug i deficit – kaže i dodaje ‘da bi brz ulazak ovakve Hrvatske u eurozonu bio nepotreban i štetan’.

Mnogo drukčije ne razmišlja ni Željko Lovrinčević s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Prema njegovu mišljenju, guranje Grčke u EU i eurozonu bio je politički projekt koji su poticali Amerikanci. Grčka se, smatra, nikad ne bi kvalificirala za euro da su se gledali isključivo ekonomski kriteriji. Umjesto toga pokazatelji su bili falsificirani, za što su svi znali, ali žmirili su na to i nastavili zasipati Grčku kreditima. Indignacija vjerovnika grčkom nesposobnošću vraćanja tih dugova utoliko je ciničnija. Za Lovrinčevića sumnje nema: Grčka bi trebala izaći iz eurozone, i to s pomoću Europske središnje banke, bez koje to ne može izvesti, a jednako je sumnjiv i prema eventualnom hrvatskom pridruživanju. Priznaje kako bi se time riješio problem valutne klauzule, no svi drugi problemi ostali bi otvoreni.

– Dok smo svi pisali traktate o konvergenciji, život nas je demantirao: lanac se pokazao onoliko jakim koliko je jaka i najslabija karika. Grčka se vraća tri deset godina unatrag, a Hrvatska je prema paritetu kupovne moći u 2004. Zaboravite euro, jedini instrument ubrzanja konvergencije jest privlačenje investicija u tehnologiju u industriji i izvozu. Život je demantirao sve druge teorije – zaključuje.

Hrvatska dosad nije posebno iskoristila puni spektar mogućnosti monetarne politike, prema mišljenjima mnogih, ali pridruživanje projektu zajedničke valute, koji je nedovršen koncept bez uhodane procedure u slučaju bankrota, ta bi vrata potpuno zatvorilo. Indikativan je primjer susjedne Slovenije koja se kao članica eurozone ne može pohvaliti pamtljivim ekonomskim rezultatima, ali se zato može pohvaliti količinom novca posuđenoga Grčkoj. Kao članica eurozone morala je sudjelovati u ‘pomoći’ s 260 milijuna eura gotovine i 1,5 milijardi eura jamstava, bez kojih bi sada mogla ostati. Koliko je uputno biti član kluba čije su odluke ponajprije u rukama velikih zemalja i onda biti prisiljen podnijeti velike gubitke zbog njihovih promašaja, još je jedno pitanje koje si mogu postaviti sve buduće članice.