Život Aleksandra Hemona počinju u Sarajevu, tada mirnome jugoslavenskom gradu u kojem se dječakov život vrti oko uličnog nogometnog čak i čak i s djecom iz susjedstva, natezanja sa sestrom te putovanja u inozemstvo s ocem inženjerom-pčelarom.
Mladenački i studentski život nastavlja se u više-manje generičkoj pankerskoj buntovnosti, pokušajima provokacije sustava američkom glazbom, amaterskom poezijom i entuzijastičnim novinarstvom.
Zatim, zatekavši se slučajno u Chicagu, izdaje promatra kako u Sarajevu izbija rat i grad završava pod opsadom. Roditelji i sestra bježe ostavljajući za sobom sve što su ikad poznali; sâm Hemon započinje novi život, osniva vlastitu obitelj u dalekom, prekooceanskom gradu.
No ipak nije riječ o pukoj memoarskoj prozi. ‘Knjiga mojih života’, autorova prva nefikcijska knjiga, prkosi konvencijama i očekivanjima. Ona je efektna ljubavna pjesma barem dvama različitim gradovima: potresna oda korijenima i obiteljskim vezama, srčana posveta novom svijetu koji je prihvatio kao svoj i njime posvuda rasutim, manje ili više izblijedjelim tragovima prošloga.
To traganje za prošlim, za iskorištenim ljudima koji su prisiljeni iznova graditi svoj identitet i inače je tema Hamonovih romana, poput ‘Čovjeka bez prošlosti’ i ‘Projekta Lazarus’. Samo, ovaj je put u pitanju sâm autor.
