Putinov revolucionarni virus

Njemačka mora Grcima reći da više neće dobiti reprogram duga i financijsku pomoć dok ne promijene ponašanje, a SAD im istodobno mora poručivati da ih se Zapad ne želi odreći.

Referendum na kojem je neokomunistička, propustinovska Siriza zatražila i dobila narodnu, demokratsku legitimnost za svoj revolucionarni gospodarsko-financijski model, koji počiva na načelu ‘ili ćete nam dati ono što tražimo i onoliko koliko tražimo ili ćemo vam reći da ste pljačkaši i imperijalisti, a to ćemo vam ionako reći jer nam nikada nećete moći dati i oprostiti dovoljno’ postao je ona donja točka izazova na koju EU, a ni SAD više ne mogu pristati. U protivnom taj revolucionarni virus, koji je krenuo iz Grčke još prije šest godina i u kojem je tada malo tko prepoznao rukopis Vladimira Putina, prijeti širenjem na Španjolsku, Portugal, Italiju i u rušenjem ne samo EU kakav poznajemo i porazom postojećega gospodarskog modela, već u rušenju Europe kakvu poznajemo, temelja tržišnog gospodarstva i pravne države.

Politički izazov za EU i SAD u grčkoj krizi ima dvije razine. Prva je razina spriječiti širenje revolucionarnog grčkog virusa na druge članice EU kao i na ostatak Balkana, kako bi se sačuvali zajednički EU-tehnički. Drugi je cilj zadržati Grčku u EU, tako da se proizvede i potakne svojevrsno grčko obraćenje, da se motivira Grke i osobito grčku političku i državnu elitu da prihvate europska pravila ponašanja u Grčkoj, prije svega tržišno gospodarstvo i pravnu državu. Cilj je dovesti Europu u Grčku i istjerati Putina iz Grčke. Na tom procesu obraćenja Grčke, o kojem umnogome ovisi buduća politička arhitektura Europe, Zapad će testirati svoju snagu u odnosu na Putinove ambicije destabilizacije Europe iznutra, neokomunističkim odnosno tzv. antiimperialističkim pokretima. No to je proces koji će u svakom slučaju, bio uspješan ili ne, biti dug, mnogo dulji od Ciprasove i Sirizine brzopotezne avanture: od osvajanja vlasti do referenduma i bankrota. Bez obzira na finalni rezultat, izvjesno je da će taj proces Grci najdrastičnije osjetiti.

Ali, bit će to ozbiljan test i za EU i za transatlantsku suradnju. No neke različite pogledove na rješenje grčkog slučaja valja promatrati i kao taktičke poteze, jer netko (Njemačka) mora Grcima reći da više neće dobiti reprogram duga i financijsku pomoć dok ne promijene ponašanje, a netko drugi (SAD) istodobno im mora poručivati da ih se Zapad ne želi odreći.

Trenutačno je zapadni prioritet zaustaviti širenje grčkog virusa na Španjolsku, Portugal, Italiju pa i Hrvatsku, odnosno prevenirati destabilizaciju Mediterana. Grčka bi trebala postati poruka i opomena da revolucionarne metode proizvode kaos. Zato će postreferendumsko prizemljenje neostvarivim obećanjima sluđene grčke javnosti vjerojatno biti grubo. Vjerujem da će Grčka biti puštena da bankrotira, Aleksis Cipras pušten da se sâm kopra u nemogućnosti provedbe svojih obećanja i da će biti uložen napor da se do kraja razgoliti sva ispraznost i manipulativnost njegova politička programa – kako u Grčkoj tako i u državama koje bi mogle krenuti sličnim putem. EU u ovom slučaju ipak ima mnogo više vremena nego Cipras te stabilnost, novac i proceduru na koju se može pozivati.

Aleksis Cipras ostaje sam u areni, predodređen da izgubi na kraju. Ali ne u srazu s Merkel, već u srazu s Grcima, na izvanrednim izborima. Njegov bivši financijski ministar Varufakis, glavni motor sukoba Grčke i Europske unije, iskočio je na vrijeme iz vlaka koji je usmjerio prema provaliji, osiguravši si status nacionalnog heroja koji je rekao NE moćnim bankarima. Cipras se nema kamo povući. Može zvati danas Putina i Merkel, sutra Hollandea ili Obamu. Ali kako bi Grčkoj omogućio izlaz, a druge države Mediterana odvratio od grčkog puta, on mora udariti o stijenu prije sljedećeg čina. To nalaže dramaturgiju. Uporni herpes na njegovoj usni daje naslutiti da je i sâm to shvatio.