ALBANIA

Albanija silno želi postati članica EU i očajnički se trudi da se to u nekoj budućnosti dogodi. Međutim, zemlja prepuna ‘kamenja prošlosti’ o koje se spotiče teško hvata korak. Europa joj se obećava, o čemu govori i prošlotjedni posjet Angele Merkel, ali unatoč rastu koji ima to je i dalje siromašna zemlja sa snažnom korupcijom, lošom infrastrukturom, problematičnim pravosuđem i mnogim kontrastima – no ipak mlada, puna volje i optimistična.

Tijekom prošlotjednoga službenog posjeta Albaniji njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila je da neće biti nikakvih ‘umjetnih prepreka’ približavanju balkanskih država Europskoj uniji, što je svakako bila najvažnija poruka s njezine mini turneje po zemljama regije koje i dalje uglavnom snažno sanjaju ‘europski san’. Njezin posjet zemalja regije, netom nakon što su Albaniju posjetili novinari iz cijele Europe, bio je ponajprije namijenjen ohrabranju Albanije, Srbije i Bosne i Hercegovine u nastavku reformi potrebnih za članstvo u Uniji, ali i pokušaj obnavljanja zamaha približavanja EU koji se u proteklim godinama ispuhao. Vjerojatno u velikoj mjeri potaknuti lošim primjerom Makedonije, čija se prvotno snažna ambicija za članstvom razbila na hridi grčke blokade procesa zbog imena države i rezultirala potonućem u političku korupciju i međučetničke napetosti, u Berlinu su očito željeli poslati signal da ‘mrkva’ još uvijek postoji.

Iako Albanija i susjedne zemlje nemaju toliko težak politički problem u svom pristupanju, svaka pati od specifičnih prepreka i sve dijele istu sumnju – da EU nakon Hrvatske više nije raspoložen za širenje u dogledno vrijeme. Strah je dobio i službenu dimenziju nakon što je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker dao do znanja kako širenja u idućih pet godina neće biti.

Usprkos nekim zajedničkim problemima, države regije u različitim su statusima i etapama svog puta prema EU. Najbolje stoji Crna Gora, dovoljno mala i neopterećena širim političkim problemima da bi mogla relativno neprimjetno ušetati u EU, a prva sljedeća u redu upravo je Albanija, s kojom je Merkel turneju i započela. Svi ostali imaju mnogo veću planinu za osvojiti, ali nitko zasad nije baš blizu i perspektiva je, blago rečeno, maglovita za sve njih. U toj skupini Albanija je poseban slučaj zato što je zemlja specifičnih karakteristika koje je u mnogočemu izdvajaju iz regije. Vrlo nalik Hrvatskoj svojedobno, sve što se u toj zemlji događa potaknuto je konačnim i najvažnijim ciljem, ulaskom u EU.

Gotovo svi sugovornici, uključujući premijera Edija Ramu, u nekom su trenutku dali do znanja kako se taj cilj nalazi u svakom reformskom pokušaju i svakoj eventualnoj promjeni nabolje, kao i da bi otezanje pristupanja imalo neželjene posljedice. Baš kao i u Hrvatskoj, dobrobit države i društva samih po sebi nije dovoljna motivacija, samo težnja prema članstvu dovodi do određenih pozitivnih pomaka, to je jedini službeni narativ za napredak. Druga očita sličnost još uvijek je velik zanos pojmom EU u Albaniji, svi na Uniju gledaju kao na panaceju koja će izliječiti sve probleme i društvene nedostatke. Entuzijazam među građanima usprkos sporom kretanju prema EU još uvijek je iznimno velik. Istraživanje civilnih udruga provedeno prošle godine pokazalo je da ih 80 posto podupire integraciju u EU, iako visok postotak istovremeno ne vjeruje u spremnost vlastite zemlje za članstvo.

Zemlja poznata u cijelom svijetu po višedesetljetnoj samonametnutoj izolaciji zahvaljujući diktatoru sovjetskog tipa Enveru Hoxhi, nekako je sve do dolaska osebujnog Rame na vlast 2013. više puzala nego hodala prema EU. Netipičan premijer prije ulaska u politiku bio je profesor slikarstva i čak igrao za nacionalnu košarkašku reprezentaciju, a njegovim dolaskom na vlast stvari su se osjetno brže počele pomicati prema naprijed, međutim, uvijek valja imati u vidu kontekst. Albanija je, naime, slikovito i doslovno izgubila 20. stoljeće i zato hvata velik zaostatak.

Glavni fokus u ovom trenutku borba protiv korupcije, svojevrsnog stila života u toj zemlji i privlačenje investicija u gotovo nepostojeću infrastrukturu. Albanija svoje najveće prednosti vidi u turizmu, transportu, poljoprivredi i energetici, ali dojam je da se usprkos svježini na vrhu političke strukture stvari mijenjaju sporo. Štoviše, htijenje je možda i veće od mogućnosti, što dobro ilustrira primjer luke Shëngjin na sjeveru zemlje u koju je u okviru projekta poboljšanja albanskog pomorstva iz pretpristupnog fonda IPA EU uložio 3,1 od ukupno 3,6 milijuna eura. Povećani su kapacitet, efikasnost i razina usluge, ali nekoliko stvari odmah bode oči.

Prvo, Shëngjin je prilično malo mjesto u kojem su se sudarili turizam i pomorstvo na stihijski način. Pored očito preko noći iznikle šume turističkih apartmana, nabacanih bez previše promišljanja, nalazi se luka u koju bi trebali uplovjavati tankeri i teretni brodovi. Drugo, na dan dolaska novinara, u obnovljenoj luci nije bilo nijednog broda, premda je direktor luke Gjovalin Tusha to objasnio kao koincidenciju. Već sutra, rekao je, trebaju doći tri broda. Sljedeći problem koji nije riješen, niti je jasno kada će biti riješen, katastrofalna je prometna infrastruktura bez koje luka teško može funkcionirati. Prilazne i lokalne ceste jedva mogu podnijeti autobus, kamoli redovit promet tegljača, a ne postoje ni relevantne željezničke i cestovne veze između luke i ostatka zemlje, pa ni Tirane.

Iz predstavljenih materijala dade se zaključiti da luka primarno cilja na servisiranje potreba obližnjega Kosova i domaćih poduzetnika, ali u široj se utakmici tuče s tri obližnje luke, redom veće i razvijenije, od toga dvije domaće, Dračem i Vloreom te crnogorskim Barom. No do prije dvije godine, kaže Tusha, ondje nije bilo gotovo ničeg, sada postoji modernizirana luka. I u EU su očito procijenili da potencijal postoji, a jedna od glavnih prednosti za luku trebala bi biti niža cijena od konkurencije.

Izravna strana ulaganja osjetno su se smanjila slijedom krize od 2009. naovamo, posebice u obliku doznaka Albanaca koji rade u inozemstvu (oko 15 posto BDP-a). U želji da maksimalno izađe ususret potencijalnim investitorima, zemlja je povukla prilično nekonvencionalan potez omogućivši investitorima biranje zemlje nadležne za eventualne sporove, što potvrđuje veliko nepovjerenje vlade u vlastiti pravosudni sustav i govori mnogo o njegovom stanju. Podatak da su u jednom trenutku sucima postajali ljudi s fakultetom nakon šestomjesečnog tečaja jednako je sugestivan, kao i mišljenje građana prema kojem ih 90 posto vjeruje europskim institucijama, ali samo 40 posto domaćim, pri čemu su najomraženije pravosudni i zdravstveni sustav.

Borba protiv korupcije zasad je uglavnom fokusirana na izgradnju osnovnih kapaciteta kakve Albanija nije imala, odnosno na uspostavljanje za to obrazovanih i opremljenih kadrova u tužilaštvu i policiji. U okviru projekta konsolidacije albanske policije PAMECA IV, EU je izdvojio četiri milijuna eura koji ne pokrivaju samo bavljenje korupcijom, organiziranim kriminalom i ozbiljnim zločinima, već širok presjek policijskih aktivnosti. S druge strane, činjenica je da se ‘velike zvjerke’ iz najviših ešalona društva nisu našle pred sudom, barem ne dovoljno ozbiljne prema kriteriju Europske unije, tako da je situacija u tom pogledu još uvijek daleko od prolazne ocjene.

Općeniti dojam je da Albanija ima iznimno velik potencijal u nizu područja i potrebnu energiju i želju. Mlada nacija s prosječnom dobi od 29 godina gladna je promjena i mentalitetom uvelike odudara od regije sklone eskiviranju i žaljenju. Albanci su voljni ‘uprijeti’, poduzetni su, entuzijastični i uglavnom optimistični glede budućnosti. Vrlo nezavidna povijest, pak, ostavila je svoj trag i promjene ne idu preko noći, pa ni mnogo noći.

Tirana je u tom smislu možda i najbolji primjer. Arhitektonski čudan grad koji je teško stilski ‘smjestiti’, iznimno je živ i nevjerojatno zelen za toliko južno podneblje, kao i uostalom cijela Albanija, iako lokalno stanovništvo to ne cijeni previše s obzirom na lakoću formiranja ilegalnih odlagališta otpada posvuda. Promet je potpuno kaotičan i temeljen na pravilu jačeg, a vrlo šarmantna Tirana ostavlja dojam ogromnog vašara – trgovine, štandovi, butici, radnje, kafići, restorani i svi zamislivi oblici trgovine nepregledno se granaju u svim smjerovima.

Novih je zgrada mnogo i uočljiv je nedavni nekretninski bum koji prati masovno seljenje Albanaca iz ruralnih predjela u gradove, ali arhitektonske logike, planiranja i stilske usklađenosti nema previše. Grad, inače, nema sačuvane elemente otomanskog stila poput Sarajeva ili Mostara, što ga čini još težim za sažeto opisivanje. S druge strane, dobar dio rasvjete navečer ne radi, premda je Tirana iznimno sigurna, predrasudama stranaca usprkos i nije nemoguće vidjeti kravice ili koze kako šeću gradom. Sličnu sliku može se vidjeti i izvan Tirane, recimo kravice kako pasu pored novog šoping-centra, što je nekako i najbolji opis cijele zemlje.

Ključni element u razvoju turizma promjena je imidža u očima stranaca. Dok je Hrvatska teškom mukom radila na razbijanju stigme rata, Albanija ima problem svoje izolacionističke prošlosti i dojma teške zaostalosti. Osim toga postoji i problem infrastrukture, nedostaje smještajnih kapaciteta, a ono što postoji kvalitetom uglavnom podbacuje današnje turističke standarde, nema širih turističkih sadržaja, a ni adekvatnih prometnih linija, kako unutarnjih tako i vanjskih. Nedostatak toga bio je očit tijekom posjeta Šenđinu, gdje usprkos šumi svježih apartmana početkom srpnja nije bilo previše turista.