Hrvatska treba praksu političke suspenzije dok traju istrage

Sumnja nije isto što i krivnja, ali javna funkcija prema definiciji zahtijeva višu razinu odgovornosti, ljude od moralnog integriteta i političkog povjerenja.

Kad bi neka ozbiljna politička formacija uoči izbora preuzela obvezu da će suspendirati s javne funkcije svakog člana koji dođe pod udar za korupciju i organizirani kriminal, olakšala bi izbor onima koji ne pristaju da se zemljom upravlja iz pritvora.

Izdvajaju crne ovce sumnje na korupciju i zloporabu funkcije, onda je legitimno nepovjerenje građana u vlast i u politiku. Hoće li birači-građani pristajati da dalje budu ovce koje će njihovi pastiri u slobodno vrijeme voditi iz pritvora ili zatvorskih predsjednika? Proći će još puno vode ispod Savskoga mosta, ili će Sava presušiti, prije nego što svi ljudi postanu savršena društvena bića. Može li se dotad nešto učiniti da zatvori ne budu pretrpani VIP-gostima, a da se onima koji onamo odu na vikend, ili na mjesečni ili i dulji ‘izlet’, ne izriču svakodnevne presude prije nego što su to učinile državne institucije koje su za to jedine mjerodavne?

Francuska je čak mijenjala Ustav da bi ojačala institut presumcijske neviništva koju su, najčešće mediji i političke stranke, nemirno probijale. Povrede integritetiteta osumnjičenih ljudi nisu prestale, ali su bitno smanjene. Ali manje zbog dragocjenje nove ustavne zaštite, a više zbog novouvedenih standarda da javne osobe, kad se suoče s istragama koje dovode u pitanje njihov javni status i vjerojatnost posla, napuštaju funkcije dok se sudski proces ne dovede do stanja pravomoćnosti. Tu je praksu prije 15-ak godina uveo premijer Jospin, koji je maknuo iz vlade ministra financija Strauss-Kahna zbog sumnji u zloporabu položaja i ostavio ga na ledu sve dok nije na sudu dokazao nevinost. U Hollandeovu mandatu dva su ministra napustila vladu iz istih razloga (jedan zbog računa u Švicarskoj); presuda će usmjeriti njihov daljnji život prema politici ili prema zatvoru!

Sa svakim novim uhićenjem stranke su sve više pred zidom: ne mogu javno biti protiv toga da državne institucije ‘rade svoj posao’, a ne daju im pravu podršku, skrivajući se obično iza načelne pozicije da je svaki čovjek nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Sa svakim novim uhićenjem povećava se, međutim, nepovjerenje u politiku i političare. Elita je na potezu ne želi li da i sama ne propadne u provalju koju stvara svojim nečinjenjem, propuštanjem ili dopuštanjem prakse da javne osobe pod istragama, ili čak optužbama za tešku krađu i korupciju, i dalje obvljuju svoj javni posao. Sumnja nije isto što i krivnja, optužba nije isto što i presuda; ipak, javna funkcija, prema definiciji, zahtijeva višu razinu odgovornosti i čiste ljude: ne više ljude ‘posebnoga kova’, nego ljude od moralnog integriteta i političkog povjerenja.

Kad bi neka ozbiljna politička formacija uoči budućih izbora pred biračima preuzela čvrstu obvezu da će stavititi na leđa (tj. suspendirati s javne funkcije) svakog svoga člana koji dođe pod udar državnih institucija za korupciju i organizirani kriminal, olakšala bi izbor onima koji ne pristaju da se zemljom upravlja iz pritvora! Previše se ponavlja isti obrazac – ljudi su jednom nogom u zatvoru, drugom na slobodi, a s obje na vlasti!