Mediji su veselo najavili gradnju prve nove pruge u Hrvatskoj u posljednjih 50 godina. Sreća je još veća jer 85 posto investicije dolazi iz fondova EU, pa Hrvatska plaća samo 4,83 od ukupno 32,2 milijuna eura. Riječ je o 12,2 kilometra pruge između Gradeca i Svetog Ivana Žabna, što će skratiti put vlakom od Bjelovara do Zagreba na sat vremena. To je veliki prečac za bjelovarske studente, kao i za one koji svaki dan putuju u Zagreb na posao i do metropole se voze najmanje sat i pol. No Bruxelles nas je po tko zna koji put nasanjkao. Uložio je 27 milijuna eura, ali dobar dio vratit će se španjolskim i njemačkim izvođačima radova, koji su pobijedili na natječaju. Nama će doduše, ostaviti prugu. Treba li posebno naglašavati da će to biti još jedna nerentabilna relacija, koja će dodatno povlačiti cijeli HŽ prema propasti. Stoga je samo pitanje vremena kad ćemo (mi ili naši potomci) čitati u crnim kronikama da su sa zatvorene lokalne pruge zarasle u korov nepoznati počinitelji ukrali tračnice.
Ne daj Bože da netko pobijedi na izborima! Tu mantru i želju svih patuljastih stranaka naglas je u utorku objavio Radimir Čačić. Jer, u slučaju pobjede lijeve ili desne koalicije, nitko neće trebati usluge strančica s jednim ili dva zastupnika. Stoga mali priželjkuju da postanu faktor u političkoj trgovini, pa možda ušićare i kakvo ministarsko mjesto. Toliko o interesima reformista. A što bi zaista bilo bolje za Hrvatsku? Od uvjerljive pobjede bilo koje opcije lošiji ishod je jedino pat-pozicija u kojoj će posljednji kupljeni mandati za prevlast biti najskuplji za sve Hrvatice i Hrvate. A kako od moguće velike koalicije nema ni ‘v’, Hrvatska će i nakon izbora ostati u razvojnoj pat-poziciji.
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić originalnom je donacijom čestitao osnivanje nove stranke svom glavnom koalicijskom partneru, čelniku stranke ‘Bandić Milan 365 – stranka rada i solidarnosti’, naravno, samome Milanu Bandiću.
Iz Vlade i gotovo svih ministarstava iz dana u dan dolaze vesele najave kojima se kupuju glasovi. Prošlog je tjedna tako ministar rada Mirando Mrsić najavio uvođenje državnih mirovina (za 85.000 ljudi starijih od 65 godina koji nemaju nikakva primanja) te automatsko nasljeđivanje 50-60 posto mirovine preminulog bračnog druga. (Sad udovica/udovac mogao bi birati hoće li nastaviti primati svoju mirovinu ili 70 posto mirovine supružnika.) Svaka čast! Odličan predizborni potez, protiv kojeg ni HDZ nema efikasan odgovor. Ali će, u slučaju izborne pobjede, morati zauviti ruku duboko u praznu državnu blagajnu da bi isplatio Mrsićevu akrobaciju. Doduše, ministar je samo pustio bombu, pa tek sad ide računati koliko bi to moglo stajati državu na njezinom postojanom putu prema grčkom rješenju. Nitko ne spori da su mirovine male i da je svaka pomoć umirovljenicima neophodna. Pa i iz Ministarstva rada poručuju da je to zapravo mjera socijalne zaštite. Pa kog vraga se onda tom mjerom ne bavi mjerodavna kraljica socijalne Milanka Opačić? Hoće li moja mirovina biti još manja zbog tog predizbornoga gašenja socijalnog požara? Čini se da se tako nastavlja praksa isisavanja novca koji bi trebao biti podijeljen prema kriterijima minulog rada. Malo braniteljima, malo zasluznim političarima, malo za socijalne slučajeve. Broj umirovljenika i bez toga dramatično sustiže broj zaposlenih, a sve dulji životni vijek i negativni demografski trendovi najavljaju da će se blagajna za mirovine rapidno prazniti i ozbiljno ugroziti mirovinski sustav koji je zamislio još Bismarck, i to u vrijeme kad se živjelo upola kraće nego danas. Sve to dolazi na naplatu i bez ovakvih mrsićevskih predizbornih obećanja bez pokrića. Koje će, u krajnjoj liniji, na ovaj ili onaj način platiti i pokriti – gospodarstvo.
