Atlantic TEDESCHI DEMANTIRA GLASINE O STRATESKOM PARTNERU

Dok Agrokor priprema inicijalnu javnu ponudu dionica (IPO), druga velika hrvatska kompanija koja je taj korak već napravila, Atlantic Grupa, razmišlja o sljedećim strateškim koracima za budućnost. Sudeći prema izjavi jedne visokopozicionirane osobe iz Atlantic Grupe, među opcijama koje su na stolu je i pronalazak strateškog partnera. Da je to doista bilo rečeno, potvrdila su nam dvojica sudionika tog razgovora iz poslovne zajednice. Riječ je o načelnom i dugoročnom planu, ali pokazuje smjer u kojem idu i na koji način razmišljaju najveće kompanije.

Za veliku regionalnu kompaniju poput Atlantic Grupe daljnje širenje i internacionalizacija logičan su i očekivan potez, ali za to je potreban novi kapital. Emil Tedeschi, koji nakon IPO-a u Atlanticu drži vlasnički udio od 50,02 posto, i prije je izjavljivao da bi se načelno bio spreman odreći većinskog udjela u Atlantic Grupi za neki veliki posao i iskorak kompanije te da to za njega nije tabu-tema. U kompaniji sada službeno nijeću da se razmišlja o bilo kakvim strateškim partnerstvima. Tvrde da ne postoji plan daljnje ekspanzije koji podrazumijeva strateškog partnera, spajanje s nekim drugim kompanijama ili smanjenje vlasničkog udjela Emila Tedeschija. Ističu da razvoj poslovanja financiraju putem banaka i fondova te da je fokus na internacionalizaciji poslovanja Atlantic Grupe putem vlastitih brendova i distribucije.

S druge strane, činjenica je da Atlantic ima vrlo moderan i ambiciozan menadžment koji konstantno traži novi prostor za rast i povećanje vrijednosti poslovanja. Mnogi poduzetnici u Hrvatskoj žrtvovali su razvoj i rast svojih kompanija zbog čuvanja svog (većinskog ili apsolutnog) vlasništva ili su prezadužili svoje kompanije i ugrozili njihov opstanak. Poznavatelji prilika smatraju da Tedeschi ne bi imao ništa protiv da, ako se ukaže dobra razvojna prilika, dodatno razrjeđi svoje vlasništvo i spusti udjel ispod sadašnjih 50 posto. Uostalom, i dalje može ostati najveći pojedinačni dioničar. To se može postići i novom javnom ponudom dionica, nije nužno da u igru uđe strateški partner, iako…

Iako je vlasnik Atlantica svojedobno rekao da odricanje od većinskog vlasništva za njega nije tabu-tema, tvrtka je zasad fokusirana na razvoj financiranjem putem banaka i fondova. No teško da se u tako ozbiljnoj kompaniji u tišini ne razrađuje i opcija s ‘manjinskim vlasništvom’.

Atlantic je očito svjestan da ni ta opcija nije i ne treba biti bauk. Štoviše, Tedeschi, koji je već odradio IPO, u vlasničkoj strukturi ima velike financijske institucije poput njemačke razvojne banke DEG-a i EBRD-a, uspješno je refinancirao obveze i nema mnogo novih opcija na stolu ako želi daljnji rast i razvoj. I DEG i EBRD u zadnje dvije godine smanjili su svoje vlasničke udjele u Atlantic Grupi pa se i to može tumačiti kao otvaranje prostora za novog igrača. A sudeći prema ekonomskoj situaciji u državi i regiji te potencijalnom rastu cijene novca (koja je sada niska, ali očekuje se rast) koji hrvatske kompanije mogu dobiti od kreditora, logično je da ozbiljne tvrtke koje promišljaju na duže staze vrte i ispituju varijantu strateškog partnerstva.

Spuštanje vlasništva ispod točke kontrole većinskog udjela, naravno, ne može se očekivati zbog bilo kakve akvizicije, već isključivo one koja bi imala veliki, transformacijski učinak na razvoj kompanije. Smanjenje Tedeschijevog većinskog udjela u Atlanticu nije neočekivano iz više razloga. Kao prvo, već su uglavnom iskorištene mogućnosti koje su mu bile na raspolaganju poput IPO-a i refinanciranja dugotrajnih obveza, a za daljnje širenje trebat će svježi kapital. Atlantic je potkraj 2012. godine s EBRD-om, IFC-om i četirima komercijalnim bankama potpisao ugovor o refinanciranju postojećih kredita prema povoljnijim uvjetima (kamata 4,71 posto) vrijedan 307 milijuna eura, što je prema kompleksnosti bio jedan od najzahtjevnijih poslova koje je napravila Atlantic Grupa, uspoređiv s akvizicijom slovenske Droga Kolinske. Unatoč receziji, Atlantic nema nekih problema s ispunjavanjem zacrtanih planova, svaki kvartal donosi kakav-takav rast, transparentnost korporativnog upravljanja oduvijek je visoka, što mu osigurava potporu financijskih institucija, ali i niže kamate. No i to ima svoje limite. Osim toga, Tedeschi od početka pokazuje da je spreman za scenarij koji uključuje smanjenje njegova većinskog udjela. Uprava Atlantic Grupe puna je stručnjaka i neovisnih menadžera, a nema programiranog nasljednika kao neke druge tako velike kompanije. Za ulazak u vlasničku strukturu Atlantic Grupe sigurno bi bilo više zainteresiranih, a ako govorimo o strateškim partnerima, na prvu se nameću multinacionalne poput Nestlea koji je već imao neke pokušaje u Hrvatskoj kada je snimao Podravku pa dijelove Agrokora, ali nikad se nije dogodilo ništa konkretno.

U priču se mogu uključiti i različite europske kompanije koje imaju kapacitet za takva ulaganja. Svima potencijalnim strateškim partnerima zasigurno su interesantne, ne toliko distributivna mreža, koliko tvornice koje ima Atlantic i pozicija na regionalnom tržištu, a s nekim brendovima i na europskom. No, ako se dogodi, taj posao sigurno se neće realizirati preko noći i bit će pomno planiran. O vrijednosti teško je govoriti, ali vrlo vjerojatno bio bi jedan od najvećih poslova u regiji. Atlantic Grupa u zadnje je vrijeme fokusirana na bi-znise u kojima je prisutna od akvizicije Droga Kolinske, uz neke manje akvizicije (srpski Foodland) i investicije poput one u novu tvornicu energetskih pločica u Novoj Gradišci. Akvizicije nisu glavni generator rasta, već je naglasak na vlastitim brendovima, organskom rastu i daljnjoj internacionalizaciji (kao aduti u tom su kontekstu označeni brendovi Argeta, Multipower, Donat Mg, Bebi, Cedevita Go i Bakina tajna), koja ponajprije podrazumijeva osvajanje tržišta Zapadne Europe i Rusije, a u perspektivi Turske i preko nje Bliskog istoka. Regija Jugoistočne Europe, gdje Atlantic i dalje ostvaruje najveći dio prihoda, uporno stagnira pa htio – ne htio mora tražiti rast i izvan regije. Tedeschi je u intervjuu 2012. na pitanje gdje vidi Atlantic Grupu za tri do pet godina rekao da je vidi kao internacionalnu kompaniju s oko milijardu eura prihoda, što je ‘lijepl okrugli broj koji ne predstavlja neku prijelomnu točku, iako je smjerokaz veličine razvitka’. Lani je ostvarila ukupni prihod od 5,1 milijardu kuna.

Za Tedeschiha se smatra da je spreman na to da postane manjinski dioničar u Atlantic Grupi, ali za Ivicu Todorića to je još rano reći. Najpoželjnija opcija je da Agrokor, čija je okosnica razvoja maloprodajni lanac (Konzum/Mercator) najavljenim IPO-om prikupi sredstva kojima neće samo stabilizirati financijsku poziciju, već i kreirati financijski potencijal za nastavak širenja maloprodajnog poslovanja izvan regije ex Yu. Tek bi izlazak iz regije na neka od velikih tržišta otvorio prostor za plasman dijela asortimana proizvodnih članica Agrokora, ali i drugih hrvatskih proizvođača.

Problem Agrokora je što, kada si toliko velik, svaka sljedeća akvizicija, da bi donijela osjetnu promjenu, mora biti veća od prethodne (nije mnogo različito ni kod Atlantica). Sada to za Agrokor već znači barem milijardu eura, a za ostvarenje takvih akvizicija potrebno bi bilo prikupiti veliku količinu novca na IPO-u, što bi značilo znatno smanjenje udjela sadašnjega vlasnika, za što, prema mišljenju brojnih ljudi upućenih u zbivanja u i oko Agrokora, on još nije spreman. Alternativa je i prodaja proizvodnih tvrtki (Ledo, Jamnica, Zvijezda, Belje). Prihodi od njihove prodaje smanjili bi iznos koji je potrebno prikupiti IPO-om, ali to bi značilo i definitivnu transformaciju Agrokora iz sveprisutnoga konglomerata u dominantno maloprodajni lanac. Prevladavajuće je mišljenje da će Todorić još neko vrijeme pokušati zadržati svoj većinski udjel, dok god to kreditori i financijeri budu dopuštali.

Atlantic i Agrokor velike su i moderne kompanije za koje bi bilo čudno da dugoročno ne promišljaju i ne pretresaju više razvojnih opcija. Svaka od njih ima nekoliko potencijalnih scenarija u igri, a o ambicijama i otvorenosti većinskog vlasnika ovisit će koju će izabrati. Zasad Tedeschi vodi u ‘modernosti’ strateškog promišljanja (prvi je izveo tvrtku na burzu, napravio veliku regionalnu akviziciju itd.), pa bi tako i ako se ostvari scenarij ulaska strateškog partnera u vlasničku strukturu povukao jedan potez unaprijed.