-
Kakve dokaze imate za tvrdnju da bi rezovi i štednja u ovome trenutku djelovali prociklički? – Tvrdnja je rezultat modela koji sam osmislio još 2003. godine kao informatičar da pokažem metodološke mogućnosti primjene sistemskih dinamike za rješavanje makroekonomskih problema simulacijskim modeliranjem, ali nije bilo odjeka znanstvene javnosti. U međuvremenu proširio sam makroekonomsko znanje i 2014. prilagodio model aktualnoj ekonomskoj situaciji. Naime, danas ne postoji sveobuhvatan matematički, simulacijski ili ekonometrijski model hrvatskoga gospodarstva koji bi služio za provjeru učinaka mjera ekonomske politike. Pojedinci ili skupine znanstvenika imaju neke vlastite modele, ali bez utjecaja na nositelje javnih politika. Moja je teza da je to uglavnom uvjetovano idejom da će tržište sve samo riješiti, pa ne treba ni planirati ni testirati ekonomske politike, a onda ne trebaju ni modeli. Zato sam napravio vlastiti model. Metodologiju koju upotrebljavam – sistemskog dinamika – preuzeo sam iz analize kompleksnih nelinearnih dinamičkih sustava kojima sam se bavio, a makroekonomski je sustav upravo takav, kompleksan, nelinearan i dinamičan.
-
Kompleksan podrazumijeva da sve komponente utječu na sve, a ne samo linearno prva na drugu, druga na treću…? – Točno, u sistemskoj dinamici to zovemo krugovima povratnoga djelovanja gdje možete povući više neizravnih veza između bilo koje dvije komponente modela, pri čemu intenzitet tih veza ovisi o trenutačnome stanju modela.
-
Na kojim ste komponentama temeljili model? – U modelu je petnaestak komponenti, među ostalim potrošnja, državni proračun, proizvodnja, investicije, uvoz, izvoz, odredio sam njihove indikatore i vrijednosti na temelju statističkih podataka. U prvoj fazi simuliranja model mora oslikavati stvarno ponašanje simuliranog sustava, dakle u simuliranom razdoblju model se mora ponašati na način koji točno opisuje ono što se događalo u tom razdoblju u realnoj ekonomiji. Kada se to postigne, onda znate da mu možete vjerovati. U drugom se koraku primjenjuju različiti scenariji, mijenjaju se vrijednosti pojedinih komponenti u modelu i gleda se kakve će rezultate model pokazati. Ključne su promjene u mojem modelu bile smanjenje stope PDV-a i jednokratna promjena tečaja koja će za posljedicu imati i inflaciju.
-
Što je pokazao model? – Država je, slažemo se, preskupa i pitanje je kako je pojeftinili. Većina bi to učinila smanjenjem broja jedinica lokalne samouprave, otpuštanjem zaposlenih u javnom sektoru, smanjenjem plaća, ali model je pokazao da bi to bilo pogrešno. Država će postati jeftinija samo ako se smanje porezi! Lako je to reći, pitanje je kako bismo kompenzirali gubitke u proračunu. Model je pokazao da bi, paradoksalno, smanjenje plaća u javnoj i državnoj upravi od deset posto u vremenu recesije djelovalo prociklički – deficit se ne bi smanjio, relativno bi se povećao javni dug, BDP bi pao do datnih 0,5 posto, posljedično, privatni bi sektor izgubio oko pet tisuća radnih mjesta. Kada bismo u javnome sektoru otpustili 40 tisuća zaposlenih, model je pokazao da bi BDP pao 0,8 posto, privatni bi sektor izgubio oko osam tisuća radnih mjesta, uz rast deficita i javnoga duga. To bi bio početak novog ciklusa recesije. Nama više nisu dovoljne lagane korekcije nego paket usklađenih radikalnih mjera koje će omogućiti smanjenje poreza.
-
Kojih poreza? – U modelu sam se koristio manjim PDV-om kako bi se omogućilo…
-
U prezentaciji modela navodite da najprije treba promijeniti strukturu javnoga duga i monetizirati ga. S tom riječju nismo načisto, što bi to točno značilo? – Prije smanjenja javnoga duga treba mijenjati njegovu strukturu, dakle vjerovnike, a to se mijenja i monetizacijom javnog duga. Izvorni pojam monetizacije podrazumijeva rješavanje javnog duga primarnom emisijom. To je funkcija središnjih banaka i to bi trebala biti i uloga HNB-a. Što danas imamo? Komercijalne su banke potpuno preuzele ulogu stvaranja novca i one nam upravljaju nacionalnom ekonomijom.
-
Tvrdite da bi vaš model doveo do preraspodjele dohotka. Od koga kome? – Od javnoga prema privatnom, od onih koji trguju prema onima koji proizvode, od uvoznika na izvoznike.
-
Bojim se da bi takav model državi bio čisti alibi za nereformiranje. – To je već pitanje politike, ne ekonomije. Moj model predviđa zamrzavanje proračuna i plaća u javnom sektoru i to je dobar početak za reformu. Mislim da je kritičarima važnije pitanje dinamike – treba li najprije u reforme, pa na njima temeljiti rast ili potaknuti rast pa u fazi konjunkture raditi reforme. Moj je model pokazao da je ovo drugo jedini mogući put, pri čemu model ne daje odgovor na pitanje hoćemo li ikada izabrati dovoljno odgovornu i stručnu vlast da reforme provede.
-
Matematike radi, jeste li u model stavili opciju: najprije reforme, pa onda sve drugo? – Djelomično jesam, kombinaciju otpuštanja i smanjenja plaća, i sve je to u srednjem roku pokazalo negativne učinke. Štednja nas vodi u grčki scenarij.
-
Kako je onda moguće da su baltičke zemlje, posebno Latvija, uzletjele na štednji? – Ništa što se ondje događalo ne može se preslikati na nas i ništa od onoga što je radila Latvija u razdoblju krize nije štednja, koliko god to čudno zvučalo nakon informacija koje su nam javno plasirane. Latvija nije upala u krizu zbog deficita proračuna i udjela javnog duga, štoviše, prije krize prema tim je parametrima bila savršena, s deficitom od 0,5 posto i udjelom duga u BDP-u manjim od deset posto. Unatoč tome u krizi im je BDP pao 20-ak posto i izgubili su oko 250 tisuća radnih mjesta. Malo se spominje da je Latvija prije krize rasla prema stopama od 20 posto na godinu, pa kada je BDP toliko pao zapravo se vratila samo godinu unazad. U prvom godinama krize od uravnoteženoga proračuna dostiže deficit od deset posto, ali već 2011. počinje izlaziti iz krize, a tek 2012. i 2013. stupaju na scenu neke mjere fiskalne konsolidacije, umjerenog povećanja poreza i smanjenja državne potrošnje, što joj je od 2014. smanjilo stope rasta. No pad potrošnje države nije posljedica mjera štednje nego pada gospodarstva.
MOJ MODEL POKAZUJE DA SAMO PAKET MJERA S REZANJEM TEČAJA I PDV-a DONOSI RAZVOJ
Ključno je to da se uspjela vratiti na staze rasta. Kako? – Rast je prije svega temeljen na rastu potrošnje i to osobne putem rasta plaća, čak se vidi i porast troškova rada. Rasla je na temelju velikih stranih ulaganja, ponajprije u financijski sektor, pri čemu je to i pitanje geopolitike. No nema većeg rasta zapošlenosti, nema rasta industrijske proizvodnje, samo usluga. Ima relativno visok udjel aktivnoga radnog stanovništva, ali zato što je više od 300 tisuća mladih ljudi napustilo Latviju. Slično je i s Estonijom i Litvom, u najžešćim kriznim godinama nijedna nije provodila mjere štednje.
Ali mi za širenje deficita više nemamo prostora. – Upravo tu leži uloga tečaja. Zemlje koje su imale fleksibilan tečaj poput Poljske i Češke postizale su bolje rezultate nego one vezane uz euro. One su mogle primijeniti devalvaciju kao mehanizam usklađivanja konkurentnosti, što je kod nas još uvijek hereza.
Možemo li svoju konkurentnost graditi isključivo na tečaju, bez uvođenja reda u javni sektor? – Apsolutno ne! Sve navedeno samo su preduvjeti za reforme. Problem je što nemamo vremena čekati da ih obavimo, nemamo novca da ih obavimo, a moramo nešto napraviti što će omogućiti brzi rast. Za dugoročni su rast reforme nužne, to nitko ne osporava.
Član ste Vijeća za gospodarstvo predsjednice Grabar Kitarović. Kakav je odjek modela među članovima? – Model Vijeća još nije predstavljen iako su neki članovi s njime upoznati. No iznio sam Vijeću drugi prijedlog – da sve udruge koje predstavljaju privatne poslodavce izadu s prijedlozima mjera svoje interesne skupine koje bi im omogućile rast od pet posto. U drugoj bi fazi ekonomski fakulteti i instituti na temelju tih prijedloga trebali složiti paket mjera ekonomske politike provediv u praksi. Stajalište Vijeća još se nije iskristaliziralo, imali smo tek prvu radnu sjednicu.
Pretpostavljam da bi u sklopu toga bila i promjena uloge HNB-a? – To je isti paket. No moram se ograditi. Model je napravljen početkom 2014. godine na temelju podataka za 2013. U međuvremenu dogodila se promjena metodologije obračuna deficita i javnoga duga pa se prošlogodišnji model ne može izravno preslikati na sadašnje stanje. Trebalo bi ga samo revidirati, ali princip je isti. U modelu iz 2014. recimo piše da bi se kod HNB-a trebalo zadužiti za 32 milijarde kuna, danas bi to vjerojatno bilo oko 50 milijardi u roku od tri godine, s ciljem plaćanja kamata na postojeće zaduženje.
Manji porezi – Učinak smanjenja PDV-a bio bi oko sedam milijardi kuna na godinu, smanjenje parafiskalnih nameta oko dvije milijarde. Uz treću važnu mjeru, obračun i plaćanje PDV-a prema naplati, gospodarstvu bi ostalo oko milijardu kuna mjesečne dodatne likvidnosti.
Zanimljivo da model nikome nije intrigantan, a cijela je današnja ekonomija koju nazivamo neoliberalna izrasla na matematičkim modelima skrojenima na MIT-u? – To su bili matematički modeli koji su se bavili suženim skupom varijabli. Bavili su se količinom novca, brzinom kolanja novca, cijenama, pri čemu se dokazivalo da količina novca u optjecaju ne utječe na realnu ekonomiju. Upravo sam zato razvio model koji se temelji na funkcioniranju realnog sustava, a ne na nekoj apstraktnoj razini kolanja novca, cijena i društvenog proizvoda, jer čak je i Friedman priznao da njegova teorija ne funkcionira, a ima i podosta nobelovaca koji su dokazali da idealno tržište ne postoji te da je dogovorna ekonomija efikasnija od natjecanja.
Rekli ste da osim opisanih imate još radikalnih ideja. Koje? – Ima ih više, ali spomenut ću samo jednu. Slično kao i kolega Ljubo Jurčić, s čijim se programom najvećim dijelom slažem, zamislio sam uporabu vaučera. Jurčić spominje sustav vaučera za umirovljenike koji bi se njima koristili u hotelima na Jadranu tijekom zime, a moja je ideja da svaki građanin Hrvatske jednokratno primi vaučer od oko četiri tisuće kuna, koji bi bio prenosiv, s kojim bi se moglo trgovati bez poreza i kojim bi se koristilo za plaćanje blokiranih dugova, pojedinih usluga i slično, pri čemu bi bio naplativ kod države uz diskont nakon nekog roka. Zašto toliko? Zato što bi to ukupno bilo 18 milijardi kuna, što je u korelaciji s ukupnim privatnim dugom blokiranih. Ideja nije razrađena, ne bih za nju stavio ruku u vatru, ali mislim da je to dobra provokacija.
