Tjedan u brojkama

Ovog tjedna Hrvatskom se vrte dvije vijesti koje bi mogle odlučiti pobjednika na parlamentarnim izborima. U SDP-u ponovno jača struja koja se zalaže za izbore potkraj listopada ili početkom studenoga, a Vrhovni sud održat će javnu sjednicu u predmetu Fimi-Media 28. – 30. rujna. Završi li turistička sezona odlično kao što je počela, nastavi li se oporavak statističkih pokazatelja, i potvrdi li Vrhovni sud presudu protiv HDZ-a i Sanadera zbog korupcije, bili bi to veliki plusevi Milanovićevoj koaliciji. Kako od odluke o raspisivanju izbora do dana izbora treba proteći najmanje 30 dana, ispune li se ti uvjeti, kladio bih se na izbore u studenome, koje će ‘raspisati’ turizam i Sanader. Bude li odluka Vrhovnog suda drugačija, izbori bi mogli pričekati veljaču 2016.

Dok se zahuktava obračun hrvatskog i bosanskohercegovačkog prometnog ministra u vezi s Pelješkim mostom, dočekali smo i argumentirani obračun s velikom koalicijom nelogičnosti u vezi s tim projektom, koji sad združeno forsiraju i HDZ i SDP. Profesor zagrebačkoga Ekonomske fakulteta Ivo Bičanić usudio se napisati u Jutarnjem listu istinu – da Pelješki most nema ekonomskog smisla. Tvrđnjom da most u budućnosti neće biti ni najkraća ni najef tinijsa cestovna veza hrvatskog juga s matičnom državom ogolio je carevo (Sanaderovo, Milanovićevo, Karamarkovo…) novo ruho. O. K., most će se graditi s (navodno!) 85 posto sredstava EU, ali nama će ostati trošak vječnog održavanja napuštenog spomenika koji će svjedočiti ushitu vožnje, kako piše Bičanić, ‘po rodnog grudi i stini’. Tvrdi da će, recimo 2030. BiH biti u EU i u Schengenskom režimu, pa će vožnja po Popovom polju trajati upola kraće od pelješke trase. Tako će most ostati samo za lokalni turizam i lokalno stanovništvo. Prema istom modelu željezničke pruge od Gradeca do Svetog Ivana Žabnog, o čemu sam pisao prošlog tjedna.

Ovih su dana mediji hvalili velike uspjehe Lidla. I to izvozn. Njemački trgovač objavio je da je u prvom polugodištu na strana tržišta izveo 70 posto više hrvatskih proizvoda nego u istom lanjskom razdoblju. U eurima to iznosi 3,4 milijuna, prevedeno u kune prema aktualnom tečaju 22,8 milijuna, a na godišnjoj razini 45,6 milijuna kuna. Lidl najviše izvozi proizvode PPK-a i Pivca, najveći porast izvoza ostvarili su Vodoplast, PPK i Atlantic, novi hrvatski izvoznici u Lidlovoj prodajnoj mreži su Dukat, Meggle Hrvatska, Kandit i Zdenka, najviše hrvatskih proizvoda Lidl izvozi u Sloveniju, Bugarsku, Mađarsku i Češku, a u planu je i izvoz u Španjolsku, Portugal… Lidl efektivno poentira da kontinuirano razvija suradnju s domaćim proizvođačima te da do kraja godine planira nastaviti jačati suradnju još većim izvozom hrvatskih proizvoda. Odlično! Svaki kanal za izvoz svakog eura dragocjen je. No svaku vijest, pa i ovu, treba staviti u kontekst. Kao što sugerira i naziv ove rubrike. Dakle, Lidlov izvoz ipak je samo kap u bilanci najvećeg neto uvoznika u Hrvatsku. Lidl je lani imao 3,27 milijarde kuna prihoda, a izravno je uveo robu vrijednu čak 1,48 milijardi. Tome treba dodati još i uvoz od domaćih distributera, što se formalno ne uračunava u uvoz iz inozemstva. Ovo nije kritika na račun poslovanja, već objašnjenje. I pohvala pametnoj obradi tržišta. Svjedoci smo toga još od sukoba s Konzumom, koji je također veliki uvoznik, ali ipak ima veći domaći asortiman zbog Agrokorovog domaćeg proizvodnog portfelja. Sve je rezultiralo Lidlovom kampanjom ‘Okusi zavičaja’. Domaći proizvodi ipak su rijetko na policama tog harddiskontera, baš kao i izvozni udjel u hrvatskim prihodima. Malo, ali čovjeka, a posebno Lidlove PR-ovce (i medije) veseli.

Od ljeta do ljeta, prigodno, otvara se problem s brijunskim kazalištem Ulysses Rade Šerbedžije. Ovaj put glumac je podijelio s javnošću (u Jutarnjem) da razmišlja o odlasku iz Hrvatske. Iako je problem u zastoju s njegovom glumačkom školom u Rijeci, Večernji je to iskoristio za (još jedan) napad na Ulysses: Šerbedžija je zadnji koji može biti razočaran jer je za svoj brijunski projekt godinama izvlačio milijune kuna iz državnog i lokalnih proračuna. To je točno, Šerbedžija je i tankih živaca kad je lova u pitanju. I ne slažem se do kraja s njim da se na kulturi ne smije štedjeti. Mislim da se ne smije štedjeti samo na vrhunskim kulturnim sadržajima koji uz umjetničku imaju i vrlo jasnu promidžbenu i turističku vrijednost. Ne znam zašto je sporan dolazak Angeline Jolie Šerbedžiji na Brijune, a nije sporan njezin dolazak u Zagreb. Ne znam ni treba li prozivati projekt koji svakog ljeta na fažansko parkiralište dovodi pune autobuse iz Kopra. I teško je razumjeti kako može biti sporan potvrat koji je iznjedrio najbolju aktualnu hrvatsku predstavu u kojoj će Rade Šerbedžija i ovog ljeta triput maestralno odigrati najdojmljiviju kazališnu rolju koju sam ikad gledao – kralja Leara.

Napokon smo na medijskom tržištu dobili raznovrsnost. Pa makar jedan dan, i to na jednom jedinom primjeru. Sve su dnevne novine prošlog četvrtka izvijestile o rezultatima istraživanja Barometar hrvatskog društva, koje je proveo Institut ‘Ivo Pilar’. Pa, iako je predložak za sve bio isti, zanimljiv je spektar naslova koje su izabrali urednici. Za Večernji i Novi list to je bio i glavni događaj dana. Hrvati vole centar i protive se lustraciji, izvlači Večernji, a Novi list ističe: ‘Hrvati najviše vjeruju Crkvi i vojsci, najmanje političarima.’ I Slobodna Dalmacija krenula je sličnim smjerom: ‘Hrvati vjeruju vojsci i Crkvi…’, ali dodala ‘…i ne žele bušenje naftne na Jadranu.’ Jutarnji je pak u prvi plan stavio: ‘Hrvati više vjeruju Europskom parlamentu nego Saboru i Vladi.’ Dakle, svi znaju sve. Samo je pitanje kome će najviše vjerovati čitatelji.