Pokazuje se da je u Hrvatskoj politički konsenzus moguć samo ako se pojavi neki zajednički vanjski neprijatelj. Pa bi trebalo naći vanjskog protivnika i u ekonomiji. To bi mogle biti zemlje u koje izvozimo.
Možda bi se mogao postići konsenzus u vezi s bombardiranjem susjednih zemalja hrvatskom robom. Samo ne treba spominjati tečaj kao oružje.
D a nema Slovenije, trebalo bi je izmisliti! Da nije dugogodišnjeg spora oko Savudrijske vale i afere vezane uz suca Arbitražnog suda Jerneja Sekoleca, koji se telefonski dogovarao sa slovenskim zastupnicom Simonom Drenik o ‘lobiranju’ kod drugih sudaca, građani Hrvatske bi tko zna koliko dugo čekali na konsenzus svojih političara. Vjerojatno u svim državama velik dio građana želi suglasje kako riješiti probleme. U Hrvatskoj je ta želja za konsenzusom posebno jaka. Odgovor zašto je to tako morali bi dati sociolozi, ali čini se da je riječ o kombinaciji traumatičnih ratnih sjećanja i mlade samostalne države u kojoj je kolektivni romantizam još vrlo jak. Slijedom konsenzusa u obrani dijela mora, postavlja se pitanje je li takva vrsta jednoglasja moguća kad je o ekonomiji riječ. Generalno, vjerojatnost je iznimno mala. U slučaju državne granice svi građani i interesne skupine imaju isti motiv: Ne damo naše! Ali kad je o ekonomiji riječ, interesi su u svim pitanjima suprotstavljeni.
Kad bi Hrvatska imala ekonomski potkovanog premijera koji na vlast dolazi s gotovim, zaokruženim programom i kad bi imao leaderske sposobnosti, nikakav konsenzus (SDP, HDZ) ne bi bio potreban. Kad neki vođa pokaže da zna što radi, otpori nestaju. E sad, ako već na vidiku nema takvih političkih vođa, vraćamo se pitanju o konsenzusu. Na kojem bi području bilo moguće doći do konsenzusa? Najveća je prijetnja stabilnosti zemlje i društva nezaustavljivi rast javnog duga. Stižu upozorenja da bi rast trebalo bar zaustaviti. Za konsenzus političkih stranaka, sindikata i poslodavaca tu nema gotovo nikakvih izgleda. Izravno ili neizravno, bar 80 posto građana ove zemlje dio svog dohotka može zahvaliti i zaduživanju. Čak bi se moglo reći da glede toga zapravo postoji prešutni konsenzus – suglasje da ignoriramo upozorenja i guramo dok ide. A poslije, što bude…
Drugog su područje koje bi trebalo testirati na mogućnost konsenzusa zahtjevi za ‘strukturnim reformama’. E tek tu je konsenzus nemoguć. U zemlji čija elita četvrt stoljeća nije osmislila, napisala i javnosti objasnila temeljne principe i ciljeve funkcioniranja društva i države, sasvim je razumljivo da postoji kaos u stajalištima koliko tržišta, koliko i kakve državne intervencije. Kad se nismo dogovorili o temeljnim stvarima, nije čudno da se godinama vode rasprave o tome što privatizirati, a što ne, treba li smanjivati javnu upravu ili je učiniti efikasnijom i sl. A političari, u stalnom nastojanju da maksimiziraju glasove, ne žele se zamještiti ni najmanjoj interesnoj skupini glasača. Moglo bi se tako ići od jedne do druge točke ekonomskih politika. Nigdje zajedničkog nazivnika! Za odgovor gdje bi ipak bio moguć ekonomski konsenzus treba se vratiti ovom aktualnom u vezi sa Savudrijskom valom i kompromitiranim međunarodnim arbitražnim sudom. Što je ujedinilo javnost i političare? Najjednostavnije: zajednički protivnik. Kad imamo zajedničkog (vanjskog) protivnika, moguć je konsenzus.
