Stop ekonomiji naslijepo!

Iako su ekonomisti mahom složni da nam je potreban, Hrvatska nema teorijski utemeljen i empirijski relevantan model gospodarstva koji bi pomogao u procjeni očekivanih učinaka mjera ekonomske politike. Zato je Lider odlučio pritisnuti i nositelje ekonomske politike i ekonomiste da prionu poslu i izrade hrvatski ekonometrijski model.

Razlog? Ekonometrijski model! Garača je izradio vlastiti (i sada ga testira u javnosti), Šajatović je pitao vlast i opoziciju gdje je njihov. Iz prepiske ekonomista koji su se uključili u raspravu postalo je jasno da modela – nema.

Prva vrata na koja bi čovjek zbog toga pokucao sigurno su ona zagrebačkoga Ekonomskog instituta. Prva dama Instituta Dubravka Jurlina Alibegović priznaje da ga nemaju. Ideje o izradi modela vrte se od osamostaljenja, ali u tim su godinama postojala brojna ograničenja izrade konzistentnoga ekonometrijskog modela (nedosljedne statističke baze podataka, kratke vremenske serije podataka, ukupna nestabilnost gospodarstva).

Izrada modela velik je istraživački izazov. Takav projekt zahtijeva tehničku pomoć međunarodnih stručnjaka, ne samo zbog toga što hrvatskim istraživačima nedostaje iskustva nego i zbog potrebe stvaranja mreže sa znanstvenicima koji rade na sličnim projektima u drugim zemljama – poručuje Jurlina Alibegović dodajući na ne postoji nikakav propis koji bi obvezivao bilo koju znanstvenu instituciju na izradu dinamičnoga makroekonometrijskog modela.

Izrada takvog modela, kaže, imala bi za cilj stvoriti teorijski utemeljen i empirijski relevantan model hrvatskoga gospodarstva koji bi trebao poboljšati razumijevanje sadašnje strukture i obilježja gospodarstva, pomoći u procjeni očekivanih učinaka mjera ekonomskih politika, poboljšati izbor mjera ekonomskih politika usmjerenih na rast i razvoj gospodarstva.

Na temu je reagirao i negdašnji ministar financija Borislav Škegro, koji kaže da je nepostojanje modela bilo razumljivo primjerice do 2000-ih, zbog nepostojanja dovoljno dugih i konzistentnih vremenskih serija podataka za državu koja je tek nastajala, no danas je to neoprostivo – 21 godina ili 84 tromjesečja cjenovne stabilnosti statističkih serija napretek.

Institut bi trebao imati svoj model, čak i bez dodatnog financiranja. Nažalost, modeli su nestali s Instituta onoga dana kada sam ga napustio. S druge strane, krvav je to posao. U jednoj osobi (ili timu) morate biti ekonomski teoretski potkovan, razumjeti praksu, znati matematičke finese, razumjeti društvene račune, razumjeti statističke nesavršenosti i biti matematičko-statističko-informatički supermen – priznaje Škegro.

Da je Institut unatoč nepostojanju potražnje ipak trebao izraditi vlastiti model misli i Martina Dalić, također bivša ministrica financija, svojedobno i Škegrina suradnica.

Zar instituti nisu osjetili poriv da u okviru troškova koji im se isplaćuju iz proračuna izrade model? Ja bih to nekako prepoznala kao osnovno sredstvo za obavljanje njihova temeljnog posla. Zar im za obavljanje njihova posla za koji primaju plaću još jednom treba platiti? Neki od njih objavljuju i prognoze.

To što ne postoji propis koji bi obvezivao bilo koju znanstvenu instituciju na izradu ekonometrijskog modela nije razlog da se neka od njih ne prihvati tog posla.

Kako do njih dolaze? Ima li nešto što sprečava recimo zagrebački Ekonomski institut da izradi model a da to Vlada posebno ne naruči i samoinicijativno objavljuje rezultate simulacija pojedinih mjera ekonomske politike, u okviru svoga osnovnog posla – pita (se) Dalić, jer bez samoinicijative ne bi ni trebalo instituta, sve bi se odvijalo prema narudžbi. Možda je to razlog što je u vrijeme svoga mandatovanja u Ministarstvu financija propustila priliku da ipak naruči jedan takav model. Ili da barem tadašnjoj premijerki Jadranki Kosor sugerira takvu potrebu.

Druga vrata na koju bi se pokucalo jest HNB (druga samo zato što je HNB o vlasti neovisna institucija). Modeli ondje postoje, ali za selektivna testiranja/procjene djelovanja, prije svega monetarne politike. Zanimljivo, iz HNB-a poručuju da prilično pada šira primjenjivost modela, u smislu dobrog opisivanja/predviđanja dinamike stvarnih ekonomskih podataka i njihove međusobne povezanosti.

Trenutačna generacija makroekonomskih modela, čije su jednadžbe izvedene na tehnički rigorozan način i strogo utemeljene na mikroekonomskoj teoriji ponašanja ekonomskih subjekata, zasad nije pretjerano uspješna pri izradi ekonomskih projekcija, tvrde. Ipak, mnoge središnje banke danas za simulaciju učinaka raznih politika upotrebljavaju dinamičke stohastičke modele opće ravnoteže (DSGE, dynamic stochastic general equilibrium). No kažu da su takvi modeli previše kompleksni za razumijevanje i interpretaciju transmisijalnih mehanizama različitih šokova.

Tešku primjenjivost pojašnjavaju primjerice činjenicom da DSGE modeli konstruirani za simulaciju učinaka promjena u makroprudencijalnoj monetarnoj politici mogu biti nekorisni za simulaciju učinaka promjena u poreznom sustavu.

U HNB-u razvijen je DSGE model domaćega gospodarstva, čija je detaljna struktura opisana u istraživačkom radu ‘Utjecaj financijske krize i reakcija monetarne politike u Hrvatskoj’ i objavljena na internetskoj stranici banke. U tom je modelu posebna pažnja posvećena modeliranju financijskog sektora i monetarne politike kao okosnicama djelovanja HNB-a. Redovito se upotrebljava i niz ekonometskih modela poput strukturnih VAR modela (vector autoregression) i faktorskih modela. Ti su modeli korisni za izradu kratkoročnih projekcija te procjenu utjecaja ekonomskih šokova na domaću ekonomiju. No VAR modeli nisu pogodni za procjenu učinka sustavnih promjena u makroekonomskim politikama.

Da bi modeli bili relevantni i korisni nije dovoljno koristiti se standardnim udžbeničkim specifikacijama, potrebno ih je prilagoditi posebnosti domaća ekonomije i pri modeliranju uvažiti probleme domaćih podataka. Analitičari HNB-a su, između ostalog, razvili niz modela kojima su pokušali odgovoriti na pitanja poput: koliki je stupanj prijenosa šokova tečaja na domaću cijene; koliko su kretanja makroekonomskih varijabli određena inozemnim, koliko domaćim šokovima; kakav je utjecaj domaćih i inozemnih financijskih uvjeta na domaću gospodarsku aktivnost; kolika je uloga domaćih i vanjskih šokova u određivanju troška zaduživanja odabranih zemalja EU i Hrvatske – pojašnjavaju u banci.

Škegro im poručuje – HNB mora napraviti i objaviti svoj model, kao i bilo koji drugi ‘privatnik’, sve jednadžbe, softver, sve korištene vremenske serije. Na internetskoj stranici HNB-a treba još napraviti i jednostavan interaktivni simulator da svaki građanin može ukucati svoju verziju promjene egzogenih varijabli i vidjeti učinke, prema modelu. Danas je to informatički trivijalan posao, ako postoji model – izaziva Škegro.

Iako u HNB-u preciziraju kojim se modelima koriste (ponajprije kao dodatni input pri izradi projekcije monetarne politike i procjeni različitih ekonomskih šokova na ključne ekonomske varijable) naglašavaju da je za izradu projekcije monetarne politike presudno ‘ne-modelsko’, ekspertno mišljenje sektorskih ekonomista. Svi su modeli pojednostavljeni opisi stvarnog funkcioniranja gospodarstva, pa u praksi nije uobičajeno donositi odluke isključivo na temelju rezultata modela, a posebice ne na temelju samo jednog modela.

Iako su modeli pojednostavnjena projekcija stvarnosti, bez njih je teško simulirati procjene učinaka. Testiranje na ‘živome tkivu’ ne donosi rezultate. I djeluje ubojito. Josip Tica, profesor sa zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta, kaže da se tipični ekonometrijski modeli fokusiraju na procjenu odnosa između makroekonomskih varijabli od interesa i formiranja projekcija budućnosti na temelju veze koja je postojala između varijabli u prošlosti. Dakle, okrenuti su prošlosti i na temelju nje projiciraju budućnost.

Ključna je prednost DSGE pristupa, u odnosu na čist ekonometrijski pristup, u činjenici da DSGE može predvidjeti kada će neka ekonometrijska veza iz prošlosti prestati funkcionirati u budućnosti. Riječ je o tome da nešto što je bilo optimalno u prošlosti, primjerice podizanje kredita u švicarcima ili kreditiranje bez valutne klauzule, može prestati biti optimalno u budućnosti, pa bi u takvim slučajevima ekonometrijski modeli koji se temelje isključivo na povijesnim podacima mogli dovoditi u zabludu one koji izrađuju prognoze – pojašnjava Tica.

Političke stranke, one najveće, glavne, posve očekivano nisu se udostojile odgovoriti na pitanje imaju li model, odnosno na koji način procjenjuju postavke iz svojih programa. No stvari tu neće stati. Ne samo zato što Škegro predlaže da sve stranke prije izbora, pogotovo HDZ i SDP, objave projekcije proračuna za idući mandat, dakle za razdoblje 2016.-2019., nego će Lider kontinuirano (tromjesečno) propitivati, provjeravati i dosađivati pitanje: imate li model? Tko može očekivati pitanje? Vlada, oporba, ekonomski instituti, ekonomski fakulteti, privatne ekonomske visoke škole, Hrvatsko društvo ekonomista, banke, HGK, HUP…

Nemojte reći da niste upozoreni.