CLAUDE JAMBRUŠIĆ

Claude Jambrušić postao je stočar u proljeće ove godine da bi dosad već dospio na listu od deset najvećih zakupaca državnog zemljišta.

Bivši marketingaš dosad je uložio milijun eura u tri tvrtke za ekološki uzgoj goveda i junica po dalmatinskom kršu. Sada ima oko 700 krava, a vjeruje da će već za pet godina doći do desetak tisuća grla.

Nakon četiri sata polagane vožnje stigamo u selo Dobrinjče, gdje su nas čekali Jambrušić i njegov poslovni partner Vedran Ravlić te direktorica Eko uzgoja Biokovo Ivana Čagalj. Od proljeća ove godine Jambrušić je većinski vlasnik te tvrtke, kao i preostale dvije, splitskog Family productsa, koji ima farme u selima Biteliću i Ježeviću kod jezera Peruća, i triljske braniteljske zadruge Platin s farmom u Voštanama. Sveukupno te su tri tvrtke od države dobile koncesiju na 4450 hektara pašnjaka koji su bili pod upravljanjem Hrvatskih šuma i unaprijed platili godišnju koncesiju od 2,2 milijuna kuna. Direktorica Čagalj uvela nas je na farmu taman u vrijeme kad su se krave vratile s jutarnje ispaše. Dok se šetamo i milujemo pokoju, Dražen slika i istovremeno jednim okom traži šarplaninca. Mislim se, dobro je što je on magnet za pse, imat ću dovoljno vremena da kidnem. Direktorica veli da nema razloga za strah i dodaje da imaju 400 hektara u koncesiji, na kojima pase 81 grlo.

– Trebalo bi ih biti 40 jer je to optimalni omjer od deset hektara za jednu kravu, ali i ovo je u redu. Moguće je da ćemo neke krave prebaciti na druge farme – kaže. Krave na tom mjestu pasu smilje, bosilje, kadulju, vrisak i običnu travu, a samo se zimi hrane sijenom. Na dan svaka popije 60 litara vode. Primjećujemo da se nemaju gdje skriti od žega, koja i nas iscrpljuje. Veli da do početka rujna planiraju sagraditi objekt do 500 kvadrata jer jedna životinja mora imati šest kvadrata prostora.

Jambrušić dodaje da su zbog toga kupili 800 kvadrata privatne zemlje koja se naslanja na tu Hrvatskih šuma jer na državnoj ne smiju ništa graditi. Isto je i na ostale tri farme. Ponosan je i, čini se, posebno slab na tek novorođenu telad. Na prvu ne ostavlja dojam čovjeka koji bi se bavio tim poslom, a i sâm priznaje da o kravama nije imao pojma do prije nekoliko mjeseci. Provociram ga pitanjem nisu li glavni razlog za taj biznis poticaji od četiri tisuće kuna po hektaru, na što spremno odgovara da o tome nema govora. Poticaji su, kaže, dobrodošli, brže će se okrenuti kapital, ali izračunao je da će i bez poticaja, ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, profitirati. Plan im je da počnu sa 700 krava i…

Računica mu kaže da će, ako bi tek svaka druga krava davala tele, za pet godina s tih 700 brojka narasti na pet tisuća.

• To je prema najkonzervativnijem izračunu, iako već sad na deset krava dobivamo devet teladi. Prema realnoj procjeni, očekujem 10 tisuća grla. U svakom slučaju, većinu muške teladi nakon 120 dana davat ćemo na klancu, a žensku ćemo ostavljati – priča dok nam se pridružuju dva pastira.

Pokazuju nam okolo pašnjake. Odbijaju primjedbe o vrućini jer je, kažu, bilo i teže. Ovo je sad na 33 stupnja osvježenje. Luka cijeli život čuva stoku. On i njegov kolega imaju plaću po pet tisuća kuna, prijavljeni su, dobili su odjeću i obuću, a naš je dojam da su ti pastiri zaista zadovoljni jer to veselo društvo u Dobrinjću zbija šale na svaku temu, pa tako i o dvama bikovima koji su kupljeni u Češkoj. Luka i Nediljko pričaju da su u početku sumnjali da su bikovi istospolne orijentacije.

• U početku ništa nisu htjeli raditi, tako da smo se malo bili uplašili što su nam to doveli. Sad su živnuli, samo znaš što, i dalje sumnjam u njihove sklonosti. Sve bih ih poslao nazad. Naš bi bik ovo davno sve rasturio – priča Luka.

Smiješna su obojica. Nediljko ima nešto kraći pastirski staž, ali to nije problem. Veći mu je problem što je vatreniji dinamovac i od Purgera u kraju koji generalno ne priznaje ništa osim ‘bile’ boje. Ne nasjeda na provokacije.

• Pozdravite mi Mamića, jedini čovjek ispravan u Hrvatskoj – prkosno kroz smijeh ističe.

Priča da im radni dan ovisi o godišnjem dobu. Sad je to od pet ujutro kada krave vode na pašu pa do deset sati i od pet popodne do osam navečer. Između ta dva turnusa Luka i Nediljko idu kući. Poput pravog analfabeta pitam ih zar smiju ostaviti krave same, a oni mi se smiju kao malom teletu objašnjavajući mi da se krave ionako same vrate u tor ako zaostanu s ispaše.

U Zagvozdu smo se okrjepili u lokalnoj birtiji uhvativši malo hlada, a onda smo s Vedranom i Claudeom krenuli prema Trilju. Dok se vozimo vrletima Dalmatinske zagore, Claude priča kako je Vedranu i njegovom ocu Josipu Ravliću prije nekoliko godina prodao kafić u Zaprešiću i tako su se upoznali. U rodu su s vlasnicima mesne industrije Ravlić. Josip nije bio s nama jer je morao na put, ali sin mu Vedran (nedavno prodao kamion kojim je prevozio stoku, najčešće u Tursku) kaže da mu je otac veliki poznavatelj tržišta stoke u Europi. Tako su ušli u partnerstvo sva trojica. Claude se nada da će dobar dio stoke uspjeti prodati u Hrvatskoj, ali ipak ima i veliki kanal za izvoz.

• Ovo je ekološki uzgoj. O tome nisam imao pojma, ali sam proučavajući shvatio da su mišići drukčiji, meso je kvalitetnije kada krava pase većinu vremena – ističe Claude.

Dok se približavamo Trilju priča nam kako je živio u Francuskoj do 15 godine kada se s roditeljima vratio u Hrvatsku. Radio je na kruzerima živeći u Americi i Kanadi, a onda se okušao i u marketingu. Angažirali su ga u TV Mreži, bio je direktor marketinga u EPH-u, da bi nakon toga osnovao agencije Media za vanjsko oglašavanje i Top marketing, koja je imala svoje jumbo panoe. Agencije je prodao, a prije nekoliko godina postao je distributer ženskih haljina američke tvrtke Sherri Hill za Europu i Rusiju. Ne bi čovjek rekao da se okrenuo stočarstvu, a da misli ožbiljno potvrđuje time da je u te tri tvrtke dosad uložio milijun eura.

• Uložit ćemo još 600 tisuća eura jer planiramo do zime sagraditi sedam objekata u kojima bi se krave sklanjale, uključujući i kućice za pastire sa svom infrastrukturom. To je sada hendikep, jer bi po ovoj vrućini teladi objekti dobro došli, a za krave situacija nije kritična jer se njihov organizam prilagođava temperaturi – objašnjava.

Posljedice visokih temperatura vide se i na poljima na kojima se izmjenjuju suha trava, kamen i ostalo raslinje. Tako dolazimo u Trilj, odakle nas donedavni upravitelj, a sada predsjednik Skupštine braniteljske zadruge Planina Joško Čaleta vodi uskim i dijelom makadamskim putem na farmu u Voštanama. Claude je sada upravitelj zadruge u kojoj nas dočekuje pet pastira, od kojih je, kažu, 13-ogodišnji Petar Botica onaj koji vuče konce. Pomalo je stidljiv, veli da će to raditi u budućnosti, a uzor mu je njegov stric Zdravko Botica. Poput Luke u Dobrinjču, i Zdravko je cijeli život s blagom. Zovu ga Veterinar, sve zna o kravama, o njima priča s vidljivom ljubavlju i veli da su njih petorica po cijeli dan tamo, imaju prenoćište, televiziju, DVD, tako da im nije dosadno. Voštane su na planini Kamešnici i granične s BiH. Nekad krave prijeđu u susjednu državu, ali Zdravko veli da zbog toga nemaju nikakvih problema. Naš domaćin Joško Čaleta pokazuje nam pašnjake koje su dobili od države i koji se prostiru na 2600 hektara. To je bruto, upozorava nas, a neto je 1700 hektara koji se dobije na temelju koeficijenta i za neto površinu dobivaju se poticaji. Naime, kamena se površina ne potiče, iako se plaća zakup. Obilazimo štale koje je ta zadruga odavno sagradila, a u koje će se još ulagati, poput štale za krave muzare. To je jedino mjesto od četiri farme u kojem se uzgajaju i krave muzare i od čijeg mlijeka rade sir koji planiraju prodavati na lokalnom tržištu.

• Osim naših 200 uskoro ćemo dovesti još 140 krava iz Slavonije. Imamo i stotinjak ovaca, a u planu nam je uvesti 300 koza do jeseni, čija bi glavna funkcija bila da čiste pašnjake brsteći raslinje – priča Čaleta.

Vraćamo se u Trilj na još jednu okrepnu i ručak, a potom se vozimo s druge strane jezera Peruče. Solidan makadam vodi nas kroz naoko neiskoristivu zemlju i dovodi do Bitelića baš u vrijeme kada je Stipe Kusić sa svojim pastirima puštao krave na ispašu. Claude kaže da su samo za nasipanje puta i dovođenje vode u dužini od 1,3 kilometra te u objekt uložili 200 tisuća kuna. Nekoliko kilometara dalje druga je farma, u Ježeviću, u kojoj glavnu riječ vodi Dražen Dundić Paško. Obje farme su u sastavu tvrtke Family products, koja ima zakupljenih 2300 hektara državnih pašnjaka na kojima pase po 200 grla.

Što je, dakle, jednog marketingaša motiviralo da se počne baviti stočarstvom?

– Goli interes. Čista računica – kratko odgovara Jambrušić, koji je siguran da će njegov biznis ispasti vrlo profitabilan.

Kako za njega, tako i za Dalmatinsku zagoru, jer je, osim pokretanja proizvodnje vrijednost tog projekta i u tome što su se pokrenuli i domaći ljudi koji sada nude svoje sjeno i stoku, pitaju za posao, a ima posla i za građevinske obrtnike. Pa iako je dan bio dosta težak, isplatilo se doći u Dalmatinsku zagoru kako bismo se uvjerili da se taj dio Hrvatske poljoprivredno još da iskoristiti.