Nadam se da se takva vojna parada nikada više neće ponoviti

Nadam se da se takva vojna parada nikada više neće ponoviti. Na obilježavanju jubilarne obljetnice Oluje eklantno se ogleda shizofreno stanje hrvatskog društva. A kad su stvari tako konfuzne, najlakše je izvesti tenkove na ulice.

Nije primjereno operaciji Oluja, kojom su hrvatske oružane snage pokazale da su postale zapadnjački ustrojena vojska, danas odavati počast koja prema svom konceptu više pripada duhu bivše JNA nego konceptu države članice NATO-a.

Vojna operacija Oluja trajala je svega tri dana. U njoj je nakon četverogodišnje srpske okupacije i gotovo potpunoga etničkog čišćenja oslobodeno 10.400 četvornih kilometara teritorija, gotovo petina Hrvatske. Gledam kroz prozor već četvrti dan kolonu tenkova u djelomično blokiranim Zagrebu. Vjerujem da bi se čak i mene, bez prethodnog iskustva, u ta četiri dana moglo obući za vožnju tenka Držićevom pa Vukovarskom do svečane tribine kod KD Lisinski.

Zapadni vojni analitičari opisivali su prije dvadeset godina Oluju kao ogledni primjerak nove NATO-ove doktrine ratovanja, koju odlikuje visoka koordinacija topničkog i pješačkog djelovanja i visoka pokretljivost uz brze promjene smjera, zavaravanje i izneđenje protivnika. Samo sedam dana nakon početka Oluje pripadnici tadašnjih hrvatskih oružanih snaga bili su na Trgu bana Jelačića, bez prethodnoga višednevog opsadnog stanja u Zagrebu. Prema procjeni organizatora, samo dva dana manje treba da našnjim oružanim snagama da u ritmu mimohoda provezu ljude i strojeve Držićevom i Vukovarskom – do počasne lože.

Poštujući institucije, ne želeći uvrijediti vojnike koji su to sigurno mogli učiniti brže i diskretnije, ne želeći ulaziti u stranačka instrumentaliziranja proslave dvadesete obljetnice Oluje, imajući razumijevanje za Milanovićevu nelagodu pred atmosferom na tradicionalnom kninskom obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, tim više što je unaprijed izvjesno da će kninska proslava biti uvod za HDZ-ovu predizbornu mobilizaciju, ja bih samo željela da se takav paradi mimohod s teškim naoružanjem u središtu Zagreba više ne ponovi. Takve se parade u čast (ipak davnih) vojnih pobjeda danas mogu vidjeti u Beogradu ili Moskvi, ali diplomatski su mnogo vještije i sadržajno izazovnije umotane u oblatnu (pro)sovjetskog antifašizma. Mogu se još češće vidjeti u Sjevernoj Koreji.

Ne mislim da Hrvatskoj trebaju vojne parade s prosovjetskim ili sjevernokorejskim štihom. Niti mislim da je primjereno operaciji Oluja kojom su hrvatske oružane snage prije dvadeset godina pokazale da su postale zapadnjački ustrojena vojska danas odavati počast koja prema svome konceptu više pripada duhu bivše JNA nego konceptu države članice NATO-a.

Zbog svega toga nadam se da će taj paradički izlet na Istok biti završen nakon što tenkovi i oklopni transporteri, koje već danima gledam s prozora, uspješno probuši između Lisinskog i Nacionalne i sveučilišne knjižnice, s vrhovnom zapovjednicom u koloni i državnom elitom na počasnim tribinama. I nadam se da više neće biti ponavljanja.

Premda, nemam nikakvih iluzija o tome da će shizofreno stanje hrvatskog društva, koje se tako eklantno ogleda i na ovogodišnjem obilježavanju jubilarne obljetnice Oluje, tako brzo biti prevladano, a samo obilježavanje obljetnice biti podignuto na sadržajno višu razinu uz očuvanje izvorne simbolike. To nije samo pitanje predizbornog nadmetanja, već je riječ o supstancijalnom nedostatku suglasja o tom, za slobodu države presudnom događaju.

Zbog tog nedostatka suglasja, Oluja je ostala naša stvar, bez međunarodno relevantne znanstvene i vojne elaboracije njezine važnosti za novi odnos snaga na jugoistoku Europe. U dvadeset godina nije se dogodila nijedna relevantna domaća, a kamoli inozemna umjetnička obrada teme pozitivno inspirirane Olujom. Tek osamnaest godina nakon operacije, pravomoćnom oslobađajući presudom generalima Gotovini i Markaču, riješene su i posljednje sudske kontroverze u vezi s karakterom operacije.

Međutim, te se kontroverze i dalje potiču u Hrvatskoj i to ne neke neovisne, marginalne, drukčije misleće grupe, što bi bio pokazatelj slobode i različitosti unutar države, već ljudi koji su produžena ruka aktualnoga državnog establišmenta, njegovi privilegirani miljenici. Zato nije jednostavno odgovoriti koji je odnos državnog establišmenta prema Oluji pravi: onaj na vojnoj paradi pred Lisinskim ili onaj na kontraolju u riječkom HNK-u. A kad su stvari tako složene i tako konfuzne, najlakše je izvesti tenkove na ulice.