Mediji su proteklih dana bili puni rasprava i komentar o odluci Ustavnog suda da se poništi presuda bivšem premijeru Ivi Sanaderu u slučaju Hypo banka. Ustavni sud tom je odlukom istovremeno onemogućio, ili bitno ograničio, mogućnost kažnjavanja i drugih kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela počinjenih tijekom privatizacije. Bilo bi očekivano da u poslovnom tjedniku kakav je Lider iznesemo komentar o situaciji u kojoj je Ustavni sud iskoristio nedorečenost jedne ustavne promjene da bi zacementirao zastaru u slučajevima ratnog profiterstva i pretvorbe.
Iskreno rečeno, već dulje me nerviraju tragikomične odluke skupine ljudi u togama koji su zahvaljujući političkoj trgovini velikih stranaka došli u priliku biti neodgovorni, a da im nitko ništa ne može. Kad je ta grupa ljudi prije nekog vremena odlučivala smije li vlada ne isplatiti regres zaposlenima u javnom sektoru, tražili su od vlade posebne dokaze da postoje ‘teške i relevantne okolnosti’ u ekonomiji. Ti ljudi u togama kao da su šest godina bili hibernirani i nisu čuli da je Hrvatska sve to vrijeme bila u teškoj recesiji. Što od njih onda očekivati?
Ali jednako tako, čini mi se da je lamentiranje nad činjenicom da je Ustavni sud abolirao sve koji su uprljali ruke u pretvorbi i privatizaciji, nažalost, gubljenje vremena. I da bi tu pomogle riječi svetog Franje: ‘Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem.’
E pa, čini mi se da je pitanje štete učinjene tijekom pretvorbe i privatizacije stvar koja se ne može promijeniti. Ako bi koga trebalo dovesti na optuženičku klupu, onda su to prije svega oni koji su predložili zakon o pretvorbi i privatizaciji i oni koji su početkom 90-ih za takav zakon digli ruke u Saboru.
Hrvatska je u tranziciju ušla s društvenim vlasništvom nad poduzećima. Samoupravljanje je dijelom bila predstava, jer postojala je partijska kontrola, ali dijelom je bila i stvarnost. Mi koji smo tada radili u tim društvenim tvrtkama osjećali smo ih kao svoje. Onda je HDZ-ova vlast preko noći društveno vlasništvo pretvorila u državno. Da ne bi privatiziralo tržište nego vlast. To je najgori oblik državne intervencije u proteklih četvrt stoljeća. Razumijem da bi pravda trebala biti zadovoljena u slučajevima onih koji su planski uništavali buduću dobivene bivše samoupravne tvrtke, ali ni stotine pravomoćnih presuda neće vratiti izgubljena radna mjesta i pripadajući BDP.
