Home / Financije / Umanjenje poreza

Umanjenje poreza

Dobavljač nije isporučio robu, ali jest račun koji je ušao u zastaru. Predložio je osobi kojoj je trebao isporučiti robu da ga formalno tuži za neplaćanje, ali to i nije baš najpametnije.

Čitatelj je zamolio za savjet što učiniti na prijedlog njegova dobavljača kako bi se zatvorio ispostavljeni račun. Kaže kako nikad nije dobio robu koju je naručio prije četiri godine, a račun je onako otišao u zastaru, tj. odlazi u zastaru nakon tri godine od ispostavljanja.

No tvrtka koja mu je poslala račun predložila mu je radi knjigovodstvenog zatvaranja da ga formalno tuži zbog neplaćanja i pokrene se ovrha, a da onda čitatelj podnese prigovor zbog zastare. Tako bi se sve zatvorilo, tj. račun bi bio nenaplativ iako nikad roba nije isporučena. Zamolili smo našu poreznu stručnjakinju dr. sc. Mariju Zuber da pomogne našem čitatelju u rješavanju njegove dvojbe. Pitali smo je može li se zaista tako riješiti taj problem ili je čitatelju pametnije da ništa ne radi jer je račun zastario. Zanimalo nas je i je li ipak moguće da se zastara ne prizna i da se ipak izvrši ovrha.

To je važno znati jer kako nam je rekla dr. Zuber, mnogo je tu stvari na koje se mora pripaziti. Prije svega, napominje, ovdje nije riječ o knjigovodstvenom zatvaranju, kako su čitatelju rekli vjerojatno koji mu nisu isporučili robu.

Knjigovodstvo je samo tehnika. Ovdje se radi o načinu na koji prodavatelj nastoji umanjenjiti porezne osnove. Prodavatelju robe koji je ispostavio račun treba sudsku tužbu kako bi imao uvjete za porezno dopustivi otpis nenaplativog potraživanja te za uštedu od 20 posto, koliko iznosi porez na dobit – objašnjava Zuber.

Da bi se otpisalo potraživanje, prodavatelj robe mora imati sudsku tužbu i završen sudski postupak, a to bi se ostvarilo predloženim dogovorom dviju strana, tj. ulaganjem prigovora zastare računa.

Na pitanje bi li sud sam mogao utvrditi zastaru, naša stručnjakinja napominje da sud inače ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti, ali dužan je uvažiti prigovor zastare. Da sud pazi na zastaru, onda prodavatelj robe koji je isporučio račun praktično ne bi ni trebao moliti drugu stranu da se dogovore oko formalne tužbe. No dr. Zuber s pravom pita, s obzirom na to da potraživanja iz dužničko-vjerojatnih odnosa za prodanu robu zastarijevaju u roku od tri godine, kako to da prodavatelj nije reagirao kad su se navršile tri godine od isporuke nego nakon četiri godine. Ona upozorava našeg čitatelja, ali i njegova nesuđenog vjerovniku, da dobro pripaze na moguće posljedice.

Primjerice, porezni bi nadzor mogao lako otkriti zajednički dogovor fiktivno sukobljenih stranaka i to proglasiti pridrživim pravnim poslom. Nelogično je i gospodarski ne-racionalno tužiti dužnika za zastarjelo potraživanje. Porezni nadzor mogao bi prozrijeti namjeru i osporiti umanjenje osnovice poreza na dobit – objašnjava Zuber. S druge strane, čitatelj riskira da ga sud optereti dijelom sudskih troškova. Također, riskira da tužitelj na sudu pokaže neki dokument iz kojega proizlazi da je u nekom trenutku došlo do prekida ili do zastoja zastare te da još nije protekao zastarni rok (npr. dokaz o priznanju duga ili o pokušaju naplate potraživanja). Također, riskira da ga se optuži za sudjelovanje u prijevaru na štetu trećega, u ovom slučaju na štetu države. Zaključno, čitatelju je najbolje da vratiti račun vjerovalniku i uloži prigovor na taj račun zato što mu nije isporučena roba i time skine svu odgovornost sa sebe.