Desetljeće migracija

Zapadu je globalizacija odgovarala kad se svodila na slobodna tržišta robe i kapitala. Ali nije bilo istog entuzijazma u otvaranju granica za slobodno kretanje radne snage. Rijeke migranata sada stižu kao kazna ođeš u frizerski salon i dok čekaš šišanje, listaš novine. A u novinama vijest da Hrvatskoj prijeti nestašica vozača kamiona. Postojeći vozači masovno odlaze raditi za tvrtke iz razvijenog dijela Europske unije. Zamjenske bi trebalo uvesti iz zemalja bivše Jugoslavije. Onda vijest da nam nedostaje najmanje tisuću softveraša. I tu bi trebao uvoz radne snage. Onda je tu i izjava građevinskog poduzetnika koji se ne javlja na dio natječaja jer ne može osigurati dovoljno zidara ‘knaufera’. Dojučerašnji partneri otišli raditi u Austriju i Njemačku. Dođe red na šišanje, novine se predaju drugom čekaču u salonu, a tijekom šišanja frizerka daje obavijest: ‘Znate, možda je ovo posljednji put da vas ja šišam, uskoro odlazim raditi u Njemačku…’

Potkraj svake godine u ovim Ekonomalijama proglašavam pojavu godine. Kako sada stvari stojte, ako se ne dogodi nekakav globalni ekonomski slom, objekat za 2015. bit će pojava zvana migracija. I to ne samo zbog hrvatske situacije u kojoj je otklanjanje dijela prepreka za slobodno zapošljavanje unutar Europske unije dodatno izazvalo val iseljavanja mahom mlađeg, obrazovanog dijela stanovništva. Masovnog bi odlaska iz Hrvatske bilo čak i da nije riječ o pogodnostima članstva u EU. Opet, ako se ne dogodi nova nekontrolirana velika globalna recesija, drugo desetljeće 21. stoljeća ostat će upamćeno po globalnim migracijama. Dijelom su migracije, čije žalosne pojavne oblike svaku većer pratimo u TV dnevnicima uz novu brojku o broju nesretnika koji su se utopili u pokušaju da se dočekaju europskih obala, posljedica ratnih zbivanja u Aziji i Africi. Ali velikim dijelom masa ljudi koja kreće prema razvijenim zemljama Zapada posljedica je nepotpunog provođenja plana o globalizaciji unatrag četvrt stoljeća.

Kreatori i usmjerivači globalizacije u brojnim su dokumentima navodili da je riječ o nužnosti slobodnog kretanja robe, kapitala i rada, e da bi se iz takve slobode ubrzao rast svjetske ekonomije i poboljšao standard prosječnog Zemljanina. Ali u praksi stvari su se svodile na slobodan protok robe i kapitala. Protok radne snage nije bio podržavan istom mjerom. Dakle, procesi su bili fokusirani na ono gdje je Zapad mogao ostvariti profite za svoje tvrtke i društva u cjelini. Televizor je imao slobodu kretanja. Kroz WTO i druge međunarodne institucije zemlje su tjerane da maknu uvozne barijere. U zemljama Trećeg svijeta zbog jeftinije konkurencije iz inozemstva propale su mnoge lokalne tvornice televizora. Ali ono što je bilo dopušteno televizoru nije bilo dopušteno čovjeku. Političari i danas na mnoge načine štite svoje glasače (zaposlenike) od dolaska jeftinije konkurencije izvana.

Zanimljivo je da većina zagovornika tržišnog fundamentalizma nikad nije ni riječ rekla niti napisala o tome kako se intervencionizmom države na globalnoj razini koči djelovanje tržišta radne snage. Što u pitanju dovodi ili intelektualne sposobnosti neoliberalnih ekonomista (u što je teško povjerovati) ili njihovu selektivnu ‘principijelnost’ kad je o gledanju na ekonomiju riječ. Kako to obično biva, ekonomske zakonitosti, ako ih se pokušava zaustaviti (umjesto da ih se samo usmjerava), nadu put da se realiziraju. Tako je i s globalnim migracijama. Godinama suzbijano slobodno globalno tržište radne snage u drugom je desetljeću 21. stoljeća eksploziralo. Navući ljude Trećeg svijeta da na TV-u ili internetu svakodnevno upijaju način života u Londonu ili New Yorku dovelo je do veće prodaje zapadnih brendova u zemljama Trećeg svijeta. Ali kad je kreditna sposobnost tih zemalja i pojedinaca iscrpljena, oni se ne žele odreći onoga na što su navučeni. Pa kreću put Zapada. Ne žele živjeti s dva dolara na dan kao što su prije globalizacije živjeli njihovi roditelji. Na djelu je traženje ravnoteže. Imigranti, kad se probiju na Zapad, ruše tj. uravnotežuju cijenu radne snage. Samo što je tu riječ o živim ljudima i odnosima. Taj dio globalizacije bit će žešći nego kad su se oslobađala tržišta robe i kapitala. Kad je riječ o Hrvatskoj, prema običaju, autizam je na djelu. Kao što je 2009. ignorirana globalna recesija, kao što se godinama ignorira približavanje bankrotu, tako se i sada ignoriraju migracijski trendovi. Hrvatska na njih nema odgovor. U predizbornom vrijeme o tabu temi otvaranja hrvatskog tržišta rada strancima ne može biti riječi. Ali kad izbori prođu, pobjednici bi tu vrlo brzo morali imati dobre procjene i jasan, kako se to naziva, ‘akcijski plan’.