Hrvatska mora u kratkom roku uštedjeti od 5 do 7 posto BDP-a

Ekonomska kretanja u zemljama s velikim neravnotežama pokazuju da su zagovornici mjera štednje imali pravo, a pobornici deficitarno financiranog rasta javne potrošnje samo su ekonomski avanturisti.

Fiskalna konsolidacija u EU, često praćena žustrim raspravama i sporavanjima ‘ekonomista za šankom’, odlično napreduje. Rezultati: gotovo sve visoko zadužene europske zemlje koje su primijenile mjere ‘hladnog tuširanja’ svojih prezagrijanih javnih financija ove će godine ostvariti solidne stope ekonomskog rasta. Od iznimno uspješne Irske s visokim stopama rasta od 3 do 4 posto pa do Portugala i Latvije. Reforme javnog sektora koje provodi vlada desnog centra u Španjolskoj ubrzale su ekonomske aktivnosti i povećale stope gospodarskog rasta iznad dva posto.

Premijer Matteo Renzi, političar lijevih korijena, također provodi promjene koje neće samo ubrzati gospodarski rast u Italiji nego bi mogle označiti potpuno novi smjer razvoja talijanske ekonomije u kojoj mala i srednja poduzeća iz kreativne ekonomije objavljuju najbolje poslovne rezultate u svojoj povijesti. Čini se kao da cijeli svijet želi kupovati proizvode talijanske industrije dizajna, namještaja i mode.

Uz dobre vijesti koje dolaze iz SAD-a kao pokretača rasta, gdje tamošnja ekonomija kreira stotine tisuća radnih mjesta mjesečno, a stopa nezaposlenosti pala je ispod šest posto, perspektive održivog rasta idućih desetak godina u Europi čine se vrlo izvjesnima. Iako je kriza iz 2008. snažno pogodila većinu razvijenih zemalja i ostavila dubok trag na tržištu rada (kriza je ubrzala gašenje jednostavnih radnih mjesta koja su ionako bila osuđena na nestajanje), vrijeme ekonomskog usporavanja uspješno je iskorišteno za pronalaženje novih pristupa u vođenju ekonomske politike.

Početkom krize kreatori makropolitika izabrali su smjer snažnih fiskalnih intervencija. Spašavanje privatnih poduzeća i fiskalni stimulansi za ubrzanje oporavka bili su uglavnom usmjereni na jačanje privatnog sektora i domaći potražnje u sektoru kućanstava. Takva je politika rezultirala povećavanjem javnog duga, jačanjem uloge države u ekonomskim aktivnostima, ali i prekomjernim zapošljavanjem u državnom sektoru. Središnji smjer kreatora javnih politika u Europi, međutim, razumio je da rast i zapošljavanje mogu doći samo iz privatnog sektora kojemu onaj državni u tome mora pomoći. U većini zemalja tako su se počele provoditi mjere štednje i uravnoteženja javnih financija s konačnim ciljem stvaranja fiskalnih viškova u srednjem roku.

Ekonomski kretanja u zemljama s velikim neravnotežama u javnim financijama, sudeći prema najnovijim pokazateljima, potvrđuju da su zagovornici mjera štednje imali pravo, a pobornici deficitarno financiranog rasta javne potrošnje samo su ekonomski avanturisti. Jačanje tržišta i tržišnih institucija, dakle koncepta organizacije ekonomije u kojem glavnu odgovornost za inovacije, investicije i stvaranje novih radnih mjesta preuzima privatni sektor, uz fer socijalne politike, postaje središnje mjesto ekonomskih politika.

Uz mjere štednje i strukturne reforme javni sektor je jeftiniji i efikasniji te postaje partner privatnom sektoru i stvara kapacitete za intervencije u nekoj budućoj ekonomskoj krizi. Odgovorne ekonomske vlasti, kakve danas postoje u većini članica EU, osim uravnoteženja javnih financija mjerama štednje i promjenama u strukturi proračunske potrošnje nastoje smanjiti javni dug prodajom državne imovine. Najradikalniji je zagovornik ubrzavanja privatizacije britanski ministar financija George Osborne, koji nastoji prodajom državne imovine i udjela u poduzećima smanjiti javni dug i povećati prostor privatnom sektoru. Njegov primjer slijede i drugi europski ministri financija.

Hrvatska vlada, nažalost, ne pokazuje namjeru pokretanja dubljih promjena u fiskalnom sektoru te je u tom smislu uz grčku vladu (koja će pod pritiskom vjerovnika i unatoč romantičarskim idejama tamošnjih političara morati provesti strukturne reforme) usamljena u EU. Hrvatska politička elita je kao zarobljenik prošlosti i različitih ekonomskih mitova vodila oportunističku fiskalnu politiku koja je stvorila brojne strukturne zapreke za ubrzani ekonomski rast u budućnosti.

Otklanjanje tih zapreka i otvaranje perspektiva nove gospodarske dinamike kakvu hrvatska javnost očekuje i koja bi stvorila radna mjesta pretpostavlja odustajanje od mitomanskog pristupa vođenju ekonomske politike i prihvaćanje smjera ubrzane fiskalne konsolidacije kakvu su uspješno uvele mnoge europske zemlje. Proračunske uštede moraju biti snažne, u visini od oko 5-7 posto BDP-a i provedene u kratkom roku. Sve drugo vodi u dugoročnu stagnaciju.