Home / Financije / INVESTIRAJTE U HRVATSKU, ALI SAMO S DOBROM TAKTIKOM BORBE PROTIV BIROKRACIJE!

INVESTIRAJTE U HRVATSKU, ALI SAMO S DOBROM TAKTIKOM BORBE PROTIV BIROKRACIJE!

Petnaest je godina, složit ćete se, previše vremena za realizaciju nekog projekta. Nije sve ovisilo o hrvatskim prilikama, imali smo i drugih činitelja, poput svjetske gospodarske krize, banke su bile zatvorene prema investicijama, novac nedostupan i sl. Ali pola utrošenog vremena sigurno mogu pripisati hrvatskoj birokraciji i teškoj borbi koju smo morali s njom proći. Svugdje u svijetu investitori neki povrat ulaganja očekuju najviše nakon dvije godine, a to su očekivali i ulagači koji stoje iza ovog projekta. Ako ne vide rezultat, povuku se i ulože nekamo gdje će oplemeniti uloženi kapital. Srećom, imam dobre i strpljive investitore koji su vjerovali u projekt i potencijal hrvatskog tržišta. Međutim, i njihovu je strpljenju došao kraj pa sada pritišću, žele napokon vidjeti pozitivan rezultat cijele priče.

Glavni investitor dolazi iz Malezije. Riječ je o tvrtki koja se bavi nekretninama i hotelskim investicijama i za nju je taj projekt preduvjet da možda uđe u neke hotelske projekte na hrvatskim otocima. Nekidan nas je posjetila investicijska tvrtka iz Dubaija koja je zainteresirana za gradnju luksuznih hotela na otocima, ali ne zanimaju je odredišta do kojih treba putovati trajectom pet-šest sati.

Do prije godinu dana samo smo planirali i govorili o projektu, zato razumijem zbog čega su neki bili skeptični i oprezni. Očekivao sam mnogo veći angažman i otvorenost lokalnih zajednica i županije te njihovih načelnika jer je očito riječ o fantastičnom projektu za Hrvatsku. Prije Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj su hidroavioni zračno bili povezani Mali Lošinj, Rijeka i Pula, Ancona je bila povezana sa Zadrom, Lastovom i Dubrovnikom. Veze su bile bolje nego danas. Mogu razumjeti da je stopiranje letova nakon rata bila politička odluka, ali ne vidim u čemu je danas problem. Primjerice, neki lučki kapetani s kojima smo pregovarali nikad nisu vidjeli hidroavion i u njemu se vozili, a neki se čak i boje letenja. Njihova reakcija bila je negativna i projekt su okarakterizirali opasnim. Još jedan od argumenta za stopiranje projekta bio je da su luke ljeti prepune turističkih plovila i da nema mjesta za naše hidroavione. Čini se da su lučkim kapetanima turisti koji rekreativno najviše dva mjeseca plove Jadranom važniji od infrastrukturnog projekta koji omogućava cjelogodišnji prijevoz putnika. Svi ti ljudi u lokalnim zajednicama moraju razmisliti s kojim argumentima namjerno izbjegavaju bilo kakav dodatni posao kojim bi se morali baviti. Da isti projekt dovedem u SAD ili Kanadu, ljudi bi odmah tražili kako da od njega profitiraju. U Hrvatskoj ljudi ne vide potencijale, nego samo probleme.

Članovi Vlade, posebno premijer Zoran Milanović i ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić, dali su nam punu potporu i pomagali koliko su mogli. Pristanište u Splitu ne bi se otvorilo bez premijerove potpore. On vidi prednosti projekta i mogućnosti da se stvore neke nove vrijednosti.

Hrvatska je predvina zemlja, ljudi su divni i golem se potencijal osjeća na svakom koraku. Osim toga, ima 1246 otoka i predvne gradove uz obalu, poput Dubrovnika, Splita, Zadra, Šibenika, Rijeke, Pule. A mi se bavimo povezivanjem obale i otoka. Uz to imate 55 milijuna Talijana koji su letom udaljeni 30-ak minuta od Hrvatske. Zemlja, zapravo, samo čeka na hidroavione.

Uskoro otvaramo letove koji će Anconu povezivati sa Zadrom, Pulom i Rijekom. U Italiji planiramo otvoriti još tri destinacije i, nadam se, Veneciju. Italija je za nas najatraktivnije tržište. Osim turistima tijekom zime nadamo se poslovnim putnicima. Italija je najveća hrvatska trgovinska partnerica, a na dan s njom imate samo jednu zračnu liniju. Nevjerojatno je da s najvećom trgovinskom partnericom, koja je od vas udaljena 30 minuta zračne linije, imate samo jedan let na dan. Hrvatska se hitno treba bolje povezati s Italijom, što može otvoriti i nove poslovne mogućnosti. Razmišljamo o proširenju još na Crnu Goru i Grčku, ali prije toga moramo ostvariti poslovne planove u Hrvatskoj.

Ne tražimo najatraktivnije lokacije, atraktivna lokacija bila bi splitska riva. Vrlo atraktivnu lokaciju u Splitu, Matejušku, samostalno su mi ponudili bivši gradski i županijski čelnici i već smo dobili dozvolu za gradnju pristaništa. Međutim, novi gradonačelnik imao je druge planove pa je prijašnji dogovor propao. To je stranim ulagačima vrlo teško razumjeti, jednostavno nije u skladu s pravilima ponašanja u EU. Imali smo izbor: ići na sud ili tražiti novo rješenje, našli smo novu lokaciju. Ne inzistiramo na prvorazrednim lokacijama kojima se šeću pješaci, ali trebamo komercijalno isplativu jer nema smisla otvarati pristanište za hidroavione deset kilometara od Splita. Zašto bih ulagao milijune da dobijem drugorazredne lokacije, a običan turist, čiji je doprinos lokalnoj zajednici minimalan, svojim brodom uplovjava u srce mjesta? Ovaj je projekt osim turistima namijenjen svim hrvatskim građanima, povećat će prihode i zaposlenost, donijeti dodatni promet te, uostalom, Hrvatsku učiniti atraktivnijim turističkim odredištem.

Sada iz Splita na Lastovo, koje još nije posjetilo ni mnogo Hrvata, možete doći za 20 minuta za 35 eura. Izračunajte koliko otok može profitirati ako imate od dva do tri takva leta na dan, koliko se više otvara mogućnosti za revitalizaciju otoka. U pregovorima smo s Vladom da djelomično subvencionira letove za lokalno stanovništvo kako bi otočani plaćali upola nižu cijenu prijevoza. Nadalje, otkako letimo u Jelsu, vrijednost nekretnina na odredištu povećala se za deset posto. Za cijelu općinu to su milijuni u posljednjih nekoliko mjeseci samo zbog zračne povezanosti. Nekidan nazvao nas je gospodin iz Jelsa kojem je pozlilo i tražio je da ga prevezemo u Split, izravno iz hidroaviona završio je na operacijskom stolu. Mislim da je to očita prednost.

Ljeti imamo gužvu, avioni nam lete i 16 puta na dan. Zimi ćemo možda imati od četiri do osam linija, i to po još nižim cijenama. Zima će biti teška, ljetna zarada morat će nam pomoći da preživimo do iduće sezone. Na najvećoj lokaciji, u splitskom pristaništu, imamo petnaest zaposlenih, a na ostalih pet po deset. Kad bismo dobili deset lokacija na jugu i isto toliko na sjeveru, imali bismo dvjesto zaposlenih samo na pristaništima, i to cijele godine. Međutim, kad bih plaće tih ljudi uračunao u cijenu karte, ljudi bi plaćali 150 eura prijevoz do Korčule. A to nitko neće platiti. Stoga je naša računica u dodatnoj ponudi i prihodima na pristaništima, u suvenirnicama i kafićima. Od tog prihoda projekt može biti održiv.

To je trenutačno najveća bitka koju vodimo. Kad odsjedam u zagrebačkim hotelima, plaćam sobu 180 eura i svejedno mi naplate garažu. Zašto i mi ne bismo zarađivali na dodatnim sadržajima? U svakome mjestu na obali imate kafić na svakom uglu, ali kad mi uz putničke karte želimo prodavati i kavu, onda nastaje problem. Otpuživali su nas da zapravo samo želimo ugostiteljski biznis. Svaki normalan aerodrom ima kafić i suvenirnicu; to smo napravili u Resniku. Vjerujte, nitko ne kupuje hidroavion vrijedan pet milijuna dolara da bi prodavao kavu.

Nastojat ćemo zadržati cijene, posebno za hrvatske građane, i očekujem da će Vlada naći neko supstitucijsko rješenje kakvo ima Jadrolinija. Moj je cilj imati transportni sustav za sve, ne samo za turiste.

Investicija je previsoka, sami gradimo infrastrukturu i nabavljamo avione. Nijedan zračni prijevoznik ne može ostvarivati zaradu prve dvije do tri godine, zato je ne očekujemo prije 2017. U pregovorima smo s nekim lukama da sudjeluju u gradnji infrastrukture, međutim, još nismo dobili konačan odgovor.

Zbog sigurnosti i kvalitete usluge zapošljavamo samo vrlo iskusne kapetane, a u Hrvatskoj nema iskusnih piloti hidroaviona u civilnom zrakoplovstvu, samo u vojnom. Svi su kapetani stranci, dolaze iz Kanade, SAD-a, Švedske, Danske. Neki hrvatski piloti trenutačno su na obuci i za tri do četiri godine, kad steknu iskustvo, mogu postati kapetani.

Uključujući dosadašnjih šest pristaništa, do 2017. planiramo ih sagraditi između 20 i 22 i nabaviti ukupno 17 hidroaviona s oko 45 članova posade. Priča o koncesijama također nam je problem jer svaka luka ima svoja pravila. Kad netko gradi marinu, dobije koncesiju na pedeset godina, a mi smo najduži dobili na deset godina. Ne razumijem zašto. Marine isključivo stvaraju dobit, ne nude nikakvu dodatnu korist zajednici, a mi pružamo uslugu javnog prijevoza. Iskreno, želio bih u Zagrebu, u nekom ministarstvu, imati nekoga komu se mogu obratiti s problemima, ali nemam.

Unatoč svim problemima mogu reći da sam sretan što svjedočim nekom razvojnom procesu ove zemlje. Drago mi je što sam Hrvatsku izabrao kao jedinu zemlju u Europi za biznis hidroavionima. Radimo zajedno nešto prvi put, oživljujemo povijest. Preporučio bih investitorima da dođu i ulažu u Hrvatsku jer vjerujem u njezin potencijal i budućnost, ali i da budu na oprezu i prije toga dobro smisle taktiku borbe protiv hrvatske birokracije.