Premalo mladih za revoluciju

Milenijci su uspješno pacificirani. Dio se uhljebljuje u državnom sektoru, dio traži zaradu u privatnom, a treći glasuje nogama – odlazi u inozemstvo. Ostatak Hrvatske prestar je za socijalni bunt.

Koliko smo štetočinska generacija, dovoljno govori javni dug naslijeđen od generacije naših roditelja. Dopustili smo da samo od 1999. do 2014. naraste za 231 milijardu kuna!

Kad je o izostanku socijalnog bunta tih generacija riječ, treba priznati da ih je zapravo malo. Neka sigurnosna istraživanja u svijetu pokazala su da su masovni prosvjedi neizvedivi u zajednicama u kojima bar 25 posto populacije nije mlađe od 25 godina. Hrvatska je s prosjekom od 42 godine naglašeno staro društvo. Što je dobra vrijednost za svakog vlastodršca.

U pokušajima da shvatim sustav vrijednosti generacija između 20 i 35 godina čuo sam dosta mišljenja, često i proturječnih. Jedno glasi otprilike ovako: ‘To su generacije jako okrenute sebi. Vole si ugađati, znaju se izboriti za sebe, nisu tolerantne, teško pristaju na kompromise, jako su orijentirane na materijalno…’ Tako nekako i sâm doživljavam spomenute generacije. Ako je dijagnoza točna, postavlja se pitanje zašto su (ste) takvi. S obzirom na to u kakvim su okolnostima odrastali, hrvatski milenijci još su i dobri kakvi su mogli biti. Mi, generacija koja sada prelazi 50-e godine života, napravili smo ih takvima. Ako je rat početkom 90-ih i bio neizbježan, na pretvorbu i privatizaciju mogli smo utjecati. Mogli smo tranziciju provesti mudrije. Uspostaviti kakav-takav sustav vrijednosti. Elite su mogle i u uvjetima povratka u kapitalizam iskoristiti onih, recimo, 20-ak posto slobode za kreaciju vlastitog sustava vrijednosti, neovisnog o globalizacijskim pravilima. Koliko smo štetočinska generacija, dovoljno govori koliki smo javni dug naslijedili od generacije svojih roditelja. Dopustili smo da on samo od 1999. do 2014. naraste za 231 milijardu kuna! A raste i dalje… Rasprodali smo gotovo sve što su nam prijašnje generacije predale u naslijeđe. Uskoro ćemo i šume i vode i zrak. Nevjerovanje u vlastite sposobnosti prenijeli smo na djecu. I sad se čudimo kakva su.

Kad se sve zbroji i oduzme, ne smije začudivati oportunizam mladih generacija. Kakva revolucija? Uzmi kofer i nadi posao negdje u svijetu. Ako ostaješ, kad jednom osvojiš neko radno mjesto, brani ga pod svaku cijenu. Tamo u socijalizmu u tvrtkama je bilo pravilo da zaposlenici pred mirovinom dobiju malo veću plaću da im se prosjek za penziju poboljša. I još ih se oslobodilo ispunjavanja pune norme. Danas toga više nema. Borba za preživljavanje tjera da se prema starijim zaposlenicima odnosi što grublje. Da se maknu što prije. Ako već poslodavac nije dovoljno odlučan u micanju ‘izraubanih’, pomoći će mu milenijci. Ali znam za dosta slučajeva da se i milenijci između sebe ‘tamane kao žuti mravi’. Čisti darvinizam. Možda se donekle svatko treba brinuti samo za sebe, ali zar je nekoliko tisuća godina razvoja ljudske civilizacije koje se temeljilo na zajedništvu bilo pogrešno? Zar će generacije koje dolaze zaista biti ‘lobotomirane’ od konstruktivnog zajedništva? Tako da se njima može lako manipulirati. Pa im se, primjera radi, usadi ‘slatki limun’ kako je glupo imati vlastiti stan. Kao, pametnije je cijeli život živjeti u unajmljenom stanu. Ma dajte! Zašto onda bogata elita ima vlastite kuće i stanove? Zato što to jest ugodnije i sigurnije. A čista je propaganda za one koji nikad neće moći otplatiti stanove, ako ih se usude kupiti, da je zapravo staromodno imati svoj krov nad glavom. Ali logika pali. Mnogi milenijci neće štedjeti za stančić, ali tješit će se kupnjom brendirane odjeće i cipela. A u novim cipelama ne ide se na pendreke. Uglavnom, više neću najavljuvati nikakve socijalne nemire. Milenijci su uspješno pacificirani.