Gdje vam se isplati investirati

Prema mišljenju investitora, Hrvatska nije među jeftinijim državama u regiji. Ipak, sve više ulagača dolazi iz drugih razloga: zbog stručne radne snage, geografskog položaja, blizine emitivnih tržišta. Svaka investicija ima jedinstvenu računicu. S druge strane, i domaći poduzetnici mogu, uspoređujući troškove, procijeniti u kojoj im se državi isplati uložiti u novi projekt.

U Hrvatskoj je u posljednjih desetak godina bilo mnogo više investicija, mahom stranih ‘greenfield’, u trgovačke centre raznih vrsta nego u proizvodne djelatnosti. Neopipljivi faktori kao što su administrativne zapreke, korupcija i općenito antipoduzetnička klima pogađaju sve jednako. Ruder Friganović, predsjednik uprave Elke, domaćeg proizvođača kabela, i bivši državni tajnik za industriju u Ministarstvu gospodarstva, vjeruje da je odgovor u opipljivim faktorima – razini troškova, odnosno nemogućnosti ostvarenja profita u proizvodnji.

Nedostatak proizvodnih investicija, pri tome na umu prije svega ima nedostatak investicija u proizvodno-izvozne djelatnosti srednje i niže tehnološke razine, koje Hrvatskoj izrazito nedostaju u smislu zapošljavanja industrijske radne snage koja je uglavnom SSS, KV i VKV stručne spreme. Drugi pokazatelj da nešto s troškovima u industriji nije u redu proizlazi i iz toga što nam, smatra Friganović, pomalo nestaju, odnosno već su većinom nestale, sve temeljne industrije koje se mogu ubrojiti u one srednjih i nižih tehnoloških razina i da je ta radna snaga danas u prijevremenoj mirovini ili na burzi bez velikih izgleda za novo zapošljavanje. Brzina kojom smo gubili i još gubimo ta radna mjesta ni približno se ne može nadoknaditi otvaranjem novih radnih mjesta u industrijama visoke dodane vrijednosti, na koje danas ‘pucaju’ i sve druge ekonomije.

Uspoređivanje opipljivih troškova, od poreza, troška radne snage, financiranja, energije, prijevoza komunalnih i građevinskih troškova, cijena zemljišta do parafiskalnih nameta, prilično je nezahvalan zadatak. Sve bi se to zatim moglo/trebalo staviti u korelaciju sa životnim troškovima, obrazovanošću i dostupnošću radne snage, investicijskim poticajima, rastom BDP-a, veličinom tržišta i blizinom ključnih kupaca pa bi se iz toga mogli izvlačiti konkretniji zaključci.

Varijacije troškova od općine do općine su značajne, jer troškovi katkad znatno variraju ovisno o vrsti industrije i potrebne radne snage. Međutim, moguće je usporediti osnovne podatke na razini država koji mogu služiti kao putokaz za vladu i orijentir za domaće i strane ulagače. Prema dostupnim podacima, od četvrtast analiziranih zemalja u srednjoj i jugoistočnoj Europi, Slovenija je prema najviše kriterija najskuplje odredište, a Bugarska, Makedonija i BiH najjeftinije. Hrvatska se može ‘po-hvaliti’ s najvišim PDV-om od 25 posto, drugim najvišim porezom na dobit od 20 posto te drugom najvišom stopom poreza na dohodak od 40 posto.

U Hrvatskoj troškovi proizvodnje u nekim kategorijama su znatno veći nego u drugim zemljama. Troškovi energije ovdje su također znatno veći nego u navedenim državama, i to iznad 50 posto; u prijevozu, komunalnim i građevinskim troškovima nema znatnih razlika. Porez na dobit jednak je u Hrvatskoj i Rusiji, 20 posto, dok je u Srbiji 15 posto; PDV za razliku od hrvatskih 25 posto u Srbiji iznosi 20 posto, a u Rusiji samo 18 posto.

Razlozi manjeg interesa za ulaganje u srednje i niže tehnološke razine u Hrvatskoj, uz opće razloge kao što su administrativne zapreke i nepoduzetnička klima, ponajprije su viša cijena rada u odnosu na zemlje bližeg okružja i istočne zemlje te viša cijena energije. Primjerice, u tekstilnoj industriji, u kojoj je udio cijene rada vrlo visok u ukupnoj cijeni proizvoda, teško je postići jednak dobit kao u Makedoniji, gdje je cijena sata rada znatno niža.

U hrvatskom slučaju minus su zasigurno visoki porezi, a kao prednosti najčešće se navode geografski položaj, radna snaga i trenutačno fondovi EU koji mogu biti financijska potpora realizaciji projekata. No u Hrvatskoj se struktura investicija ipak mijenja, a raste i njihov broj. Ohrabruje to što se u posljednjih nekoliko godina bilježi porast ulaganja tvrtki ne samo u turizam već i u proizvodni sektor, posebice metaloprađivački, prehrambeni i farmaceutski.

Privlačenje investitora osnovni je posao Agencije za investicije i konkurenciju, u kojoj tvrde da je Hrvatska vrlo konkurentna zemlja kad su u pitanju investicije u proizvodno-prerađivački sektor. Napominju da je svaki investicijski projekt specifičan i da se troškovi mogu precizno izračunati jedino ako su poznati mikrolokacija te određeni parametri projekta koji utječu na rashode.

Prema dosadašnjem iskustvu, Hrvatska je zanimljiva investitorima i zbog radne snage. U analizi troškova rada uvijek se gledaju cijena, dostupnost i kvaliteta. Produktivnost rada u Hrvatskoj je veća nego u nekim susjednim zemljama, ali veća je i cijena rada. Ni dostupnost, posebno za velike visokotehnološke investicije, nije naš adut. Međutim, prema produktivnosti i cijeni rada u privatnom sektoru, pogotovo u R&D-u, konkurentni smo u usporedbi s ostalim zemljama u Europi.

Globalni indeks konkurentnosti u troškovima proizvodnje koji je objavila međunarodna konzultantska grupacija Boston Consulting Group (BCG) bavi se mjerenjem izravnih proizvodnih troškova u 25 najvećih izvoznih ekonomija. Indeks se temelji na plaćama u proizvodnji, produktivnosti, troškovima energije i tečaju valute u odnosu na američki dolar, a SAD je postavljen kao zemlja mjerilo vrijednosti za analizu. Iz studije je proizašlo nekoliko zanimljivih zaključaka. Iako su se zemlje poput Brazila, Kine, Poljske i Rusije dugo smatrale jeftinim odredištima za proizvodnju, BCG-ova studija pokazuje da se to u posljednjih deset godina mijenja.

Meksiko je postao zemlja u kojoj je jeftinije proizvoditi nego u Kini, a Brazil se svrstao među najskupljije. Rusija i Istočna Europa došle su blizu zemlje SAD-a. Tijekom desetogodišnjeg razdoblja prednost Kine u odnosu na SAD istopila se s 14 na četiri posto. Faktori koji su izazvali te promjene najčešće su porast troškova radne snage i energije.

Neke zemlje koje su već imale visoke troškove proizvodnje, poput Australije, Belgije i Francuske, još su ih povećale. To je prouzročio slab rast produktivnosti u kombinaciji s visokim rastom troškova energije. Indija, Indonezija, Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo zadržali su troškovnu konkurentnost relativno stabilnom od 2004. u usporedbi sa SAD-om i pozicionirali se kao ekonomije s niskim troškovima proizvodnje u svojim regijama.

Ujedinjeno Kraljevstvo svoju titulu zahvaljuje blagom ratu plaća i fleksibilnom tržištu rada, a posebno niskim korporativnim porezima te naprednom proizvodnom ekosustavu. I SAD i Meksiko zadržali su relativno stabilne plaće i imaju vrlo konkurentne troškove energije. Meksiko bilježi snažan porast investicija u proizvodnju i rast izvoza, najviše u SAD u sklopu ugovora o slobodnoj trgovini, a tvornice koje su svojedobno otišle u Kinu vraćaju se natrag.

Najvažniji je faktor u meksičkom slučaju, smatraju u BCG-u, usklađenost cijene rada s produktivnošću, prema čemu je Meksiko 13 posto jeftiniji od Kine. Ako se tomu dodaju troškovi energije, on ispadne pet posto jeftiniji od Kine, devet posto od SAD-a, deset posto od Poljske te čak 25 posto od Brazila. Komparativne su prednosti SAD-a jedno od najfleksibilnijih tržišta rada i vrlo visoka produktivnost.