RH holding ODLIČNA IDEJA KOJA SE NE SMIJE OSTVARITI S OVAKVIM POLITIČARIMA

Vizija državne tvrtke koju prema finskom, austrijskom ili slovenskom modelu vodi profesionalna menadžerska uprava pada u vodu iz dva razloga: zbog hrvatske političke ‘rodijačke’ kulture i zbog ministara koji neće dopustiti da ih se razvlasti od osobnih bankomata.

Konsolidiranje dugova u izbornoj kampanji 2007. Kovačević je zamislio da se za početak bezbolno ujedine Fina, HBOR i još neke tvrtke. Zamisao tada nisu prihvatili ni SDP ni HDZ. Danas se i jedni i drugi vrte oko austrijskog modela. Točnije, na njega se naslanjaju HDZ i HNS. Što točno misli SDP-ov šef Zoran Milanović, teško je iščitati. Čini se ništa, jer premijerov čovjek od povjerenja, šef Državnog ureda za upravljanja državnom imovinom (DUUDI) Mladen Pejnović, ne potvrđuje ideju osnivanja holdinga, prije svega zbog mogućnosti da holding posluži samo prelijevanju dugova. Problem su, naime, obveze prometnih tvrtki koje su nagomilale oko 45 milijardi kuna dugova raznih ročnosti. Uvjerjen je kako je Vlada napravila krupan korak naprijed već samim osnivanjem ureda koji je, za početak, sastavio popis državne imovine, procijenio joj vrijednost i podijelio je prema važnosti za državu (u grubo) u red one koja se ne prodaje i one koja traži kupca. Pejnović uvjerava da bi okupljanje tvrtki pod kapom jedne zapravo značilo konsolidiranje dugova HAC-a, Hrvatskih cesta, HŽ-a na račun tvrtki koje doista mogu poslovati tržišno i profitabilno. Misli također da je (ne samo) DUUDI dobar korak prema depolitizaciji, a to je ono što se računa. I ono s čime Europska komisija računa. Ona ista koja stalno rogorbi protiv politike u državno-kompanijskoj butigi.

Papir (i eter) svašta podnose, pa se tako i HDZ kune da je sklon austrijskome modelu holdinga. Austrijska je krovna tvrtka ÖBIB, zadužena za vođenje ne samo poslovanja nego i za restrukturiranje i privatizaciju, utemeljena još prije 48 godina (eto koliko kasnimo s glancanjem stanja u državnome poslovnom sektoru). Okuplja osam velikih tvrtki koje godinama isplaćuju dividende (tehnički je isplaćuju i naše kompanije koje su veći dio dobiti bile prisiljene uplatiti u proračun). Kako bi financijski izgledao RH holding? U teoriji on bi značio depolitizaciju kompanija u kojima sada vedre i oblač ministri. Bez njih one bi se mogle početi boriti za svoje mjesto pod tržišnim suncem. Kako bi točno to bile od 54 kompanije (s DUUDI-jeva popisa državi strateški važnih) daleko je od jasnoće. Jasno je samo to da su lani imale 76 tisuća zaposlenih, uprihodile 40-ak milijardi kuna, ostvarile gotovo tri milijarde kuna dobiti prije oporezivanja, ali su i zadužene za 60-ak milijardi kuna. Možda je pravo pitanje koje s takvim brojkama treba postaviti: ima li Hrvatska upće dovoljno sposobnih menadžera da ‘hendlaju’ takav golemi, ne baš nauljeni stroj? Drugo je zanimljivo pitanje je li Kovačevićeva potezanje ideje o holdingu koji SDP očito ne prihvaća još jedna pukotina u nategnutom odnosu dviju stranaka? I zašto je Milanović odustao od vlastite ideje državnoga holdinga?

Naime, u vrijeme kada smo brojili prvih stotinu dana tada mlade, obećavajuće vlasti Milanović je u relativnoj diskreciji u Finsku poslao troje izaslanika, Sinišu Petrovića (tada u svojstvu člana NO Ine), Tamaru Obradović-Mazala (tadašnju zamjenicu ministra gospodarstva) i Mladenu Pejnović. Ekipa je trebala prikupiti finsko iskustvo u stvaranju golemoga državnog holdinga koji je tada brojio četiri godine poslovanja. I to s prosječnim profitom od pola milijarde eura.

Finski državni holding Solidium okupio je 12 tvrtki s 30-ak tisuća zaposlenih i vrijednošću od oko sedam milijardi eura. U njemu se našlo šarolikih kompanija različitih djelatnosti, s profesionalnom krovnom upravom sve podjednako uspješnih. Zbog sličnosti s Finskom (mi smo danas ondje gdje je 70-ih godina prošloga stoljeća bila ta zemlja, nerazvijeni, oslonjeni na samo nekoliko zastarjelih industrija) Milanović je bio uvjeren da je njihov model hrvatski izlaz.

Privlači me model Finske koja je potpuno promijenila i unaprijedila sustav upravljanja državnim imovinom, zbog čega sam dogovorio da se skupina stručnjaka za financijsko i trgovačko pravo upozna s tim superiornim sustavom. Nadam se da bi se neke njegove ključne odrednice i ovdje mogle primijeniti – izjavio je tada Milanović ciljajući i na okupljanje tvrtki poput Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, HEP-a. I zauvijek o tome zašutio.

Bez obzira na to bismo li preslikali austrijsko, finsko ili slovensko iskustvo (slovenski državni holding, SDH, također je miks kompanije koje je orijentirana na tržišno poslovanje i kompanije koja se brine za restrukturiranje i privatizaciju, nešto poput krovne tvrtke i DUUDI-ja u jednom), temeljno je pitanje što bi to jamčilo da politika ne bi vukla konce u holdingu?

Konzultant Željko Perić kaže kako bi teoretski bilo dobro s jednoga mjesta koordinirati razvoj i resurse ključnih državnih tvrtki. Tada bi se planiranje i realizacija dugoročnih i složenih projekata mogli provesti sustavnije i racionalnije.

No stvaranje takvoga mastodonta u ovoj našoj poslovnoj i političkoj kulturi i infrastrukturi, prilično sam siguran, ne bi donijelo rast efikasnosti, već usporavanje procesa i gomilanje administracije. To bi bila samo još jedna poluga kojom bi se vlast koristila za pokazivanje moći i ponovio bi se scenarij Zagrebačkoga holdinga koji nije donio veću efikasnost ni smanjenje cijena usluga, već je stalni predmet političkoga loptanja – uvjerava Perić, dodajući kako bi i politički i ekonomski bilo najbolje ono što je u Zagrebačkom holdingu pokušala Sandra Švaljek – dovesti dobro plaćene, politički neovisne osobe i dati im jasne srednjoročne ciljeve i jamstvo da ih politika neće dirati niti utjecati na njihove odluke. Naravno, nije dugo trajalo. Zato Perić poručuje da sve dok naša politička kultura ne bude na razini austrijske, švicarske ili njemačke, mi nećemo moći kopirati i provesti takvu ideju, a da nam se ne obje o glavu.

Potvrđuju to i brojke – 2000. tvrtke koje danas čine holding imale su sto milijuna kuna dobiti, pet godina nakon okupljanja, 2010., bile su pola milijarde u minusu. Doduše, Perić misli kako lajtmotiv ne bi ni trebala biti isključivo ušteda, nego maksimalno racionalno i efikasno iskorištavanje zajedničkih resursa (financijskih i ljudskih) radi razvoja i realizacije pametnih ideja.

Ekonomist koji se nije želio potpisati slikovito se uhvatio za glavu na spomen ideje o državnome megaholdingu. Jer bi on bio megamjesto za rasturanje svega što je od zdrave državne imovine uopće preostalo.

Tko bi to, čime i uz čiju kontrolu jamčio da se neće dogoditi pretvorba i privatizacija broj dva? Tko će jamčiti da nećemo imati totalni raspad sustava? Tko će jamčiti da, čak i ako ne bude klasične krađe i uhljebljenja, nećemo imati reprizu Zagrebačkoga holdinga čiji je jedini ‘doprinos’ povećavanje cijena? S državnim holdingom dobili bismo samo megavrtku s megagubicima – kategoričan je.

Drugi je analitičar, također neslužbeno, uređenje potencijalnoga holdinga uspoređivao s razlikama u razvoju turističkih kapaciteta Hrvatske i Austrije/Italije. Ovoga je ljeta nakon poviješća godina posjetio Vis. Na kojemu se turizam svodi na čistu improvisaciju i nema. Zapušteni hoteli, najveći gradski parking na mjestu je propaloga nekadašnjeg radnadih palmi. Kada sam u jednome ‘slow food’ restoranu u jednoj predvijoj uvali, nakon ručka koji je trajao četiri sata i bio odličan, zatražio račun, dobio sam svetu napisanu flomasterom na obluku s plaže – navodi analitičar. Koji je odmah nakon toga odjudio odmoriti se u Južnima Tirolu. Ondje vladaju germanski red, rad i organizacija. Sve je zasađeno, svaki je pedalj zemlje obrađen. Svakako veće mjesto ima i poneki pogon, tvornicu, mini hidrocentralu. Sve štima, sve je organizirano, nema zapuštenih kuća, dvoraca, sve je u funkciji.

Južni Tirol ima BDP po stanovniku oko 33 tisuće eura, tri puta više od Hrvatske! Državni holding? To bi vam bio Vis – slikovito, bez imalo zadrške poručuje.

No vlast, ova ili neka buduća, s upravljanjem državnim tvrtkama nešto mora učiniti. To je jedan od većih trnova u oku Europske komisije koja nas je nekoliko puta upozorila na neučinkovito upravljanje javnim poduzećima koja mahom posluju s gubitkom, što ne samo da obrašava BDP nego i produbljuje proračunski deficit. Stoga je jedna od važnijih preporuka objavi procedura (prekomjernoga deficita i makroekonomskih neravnoteža) poboljšanje upravljanja državnom imovinom. No kao što ne može narediti kako da vlast sreže proračunske rashode tako ne može naložiti ni konkretan model efikasnog upravljanja državnim kompanijama. Vlada je u međuvremenu Komisiji ‘izašla u susret’ s planom upravljanja državnom imovinom. No iz njega nije vidljivo kako će se to odjednom kompanijama menadžerirati tržišno, ne politički. Ruku na srce, nije to jasno ni iz HDZ-ova okretanja austrijskome modelu holdinga. Osim što kotetiraju s takvom idejom, pitanje je koliko je ona u preporukama njemačkih savjetnika.

Kada se sve zbroji i oduzme, šteta bi u našem slučaju bez tračka sumnje bila veća od ‘ušteda’. Zbog političke nekulture, odnosno rodijačke kulture, za sada je bolje holdingu reći – ne!