Uz recept none Anice potrebni su i poslovni anđeli da pogurnu posao

Liker od limuna proizveden prema tradicionalnom receptu otoka Krka prije tri godine mladom poduzetniku Luki Justiniću iz Krasa otvorio vrata na svjetsko tržište. Danas proizvodi već tri vrste likera, u pripremi su još četiri, a prvi je hrvatski poduzetnik u sektoru hrane i pića čiju je startup-tvrtku financirao EU.

Liker od limuna prema receptu none Anice temelj je na kojemu Luka Justinić, 24-godišnji poduzetnik iz Krasa na otoku Krku, gradi svoju tvrtku LikeRi, u koju su prošle godine investirali hrvatski poslovni anđeli Mihovil Barančić i Saša Cvetojević. Taj autohtoni proizvod Justinić je inovirao čuvajući tradiciju otoka Krka, a osim likera od limuna proizvodi i liker od vrbičke žlahtine te od aronije. U pripremi je i liker od dunje te još tri okusa o kojima zasad ne želi govoriti.

Mladi Justinić dijete je poduzetnika, njegov je otac Milorad dvadeset godina imao lanac prodavaonica na Krku i Kvarneru, a Luka je likere počeo proizvoditi 2012. godine u očevoj tvrtki Misal. No Justinić mlađi počeo je svoju poslovnu ideju realizirati još 2010. kad je nakon završetka srednje ekonomske škole upisao studij špedicije na Sveučilištu u Rijeci. Poduzetničke ambicije bile su jače od želje za stjecanjem diplome pa je stavio studij na čekanje i prihvatio se posla.

Došlo je to vrlo spontano po obiteljskom naslijedu, ali i zato što je otok mjesto gdje se teško zaposliti pa se od malih nogu mora trgati za svoju budućnost. Potaknulo me je očevo poduzetničko iskustvo, ambicija i energija pa sam se i ja želio dokazati – kaže Justinić, koji želi naglasiti ljubav prema tradiciji otoka Krka koju su mu roditelji usadili od malih nogu preko folklora i ostalih običaja te na tom daru zahvaliti proizvodnjom autohtonih proizvoda. Dok je razmišljao što proizvoditi, njegova nona Anica spravila je nekoliko litara likera od limuna.

Malo doradjujući noničin recept napravio sam svoj liker i predstavio ga vrhunskim somelijerima, čiji su komentari bili izvrsni pa sam nastavio raditi – objašnjava Justinić, kojemu je trebalo dvije godine za dobivanje dozvola i certifikata za proizvodnju likera. Proizvoditi liker od limuna službeno je počeo u travnju 2012. i nazvao ga Lemonica none Anice. Nakon samo mjesec dana dobio je upit od jedne razvojne agencije da liker predstavi na Svjetskoj gastropremijeri ekoproizvoda 2012. u Londonu. Predstavljanje je izvrsno prošlo, što je bio novi poticaj Justiniću pa je napravio i liker od vrbičke žlahtine. Recept je, s iskusnim tehnologom, razvijao pola godine i u veljači 2013. predstavio Žlahtinu nona Tona na sajmu Histriga te dobio priznanje originalnosti u kategoriji pića. Justinićevi likeri dobili su brojne nagrade na domaćim i inozemnim sajmovima autohtonih proizvoda.

U 2014. aplicirao projektom ‘LikeRi otok Krk’ za sredstva iz fondova EU. U vrlo jakoj konkurenciji Justinić je postao peti hrvatski poduzetnik čiji je startup financiran iz fondova EU i prvi iz sektora hrane i pića. To drži velikim uspjehom jer su mu konkurirali hrvatski proizvođači autohtona delica: paškog sira, istarskog pršuta, slavonskoga kulena, maslinova ulja, ali i europski… Nakon toga odlazi u London na petomjesečno usavršavanje. Justinić ima certifikat ‘Izvorno hrvatsko’ i likere priprema od prirodne sirovinske baze, a ne od aroma kao što rade veliki proizvođači alkohola.

Ovdje je riječ o tradicionalnom, domaćem proizvodu otoka Krka i Kvarnera pa uporaba aroma nije put kojim tvrtka LikeRi želi ići. S obzirom na to da urod s naše plantaže nije dovoljan da bismo zadovoljili potrebe domaćeg i inozemnog tržišta likerom, imamo kooperante čija je proizvodnja ekološki certificirana. Oni su s Kvarnera i iz Dalmacije, a aroniju nabavljamo s jednog OPG-a iz Slavonije. Imamo tehnologa bogatog iskustva u proizvodnji likera i zajedno se trudimo pisati autohtono-inovativnu priču otoka Krka – ističe Justinić koji je u Londonu, svjetskome poslovnom centru, mnogo naučio i uspostavio poslovne kontakte.

Da bi se u Londonu moglo samo nešto predstaviti, potrebna je velika priprema koja nadilazi hrvatske standarde. Za cijelog mog boravka ondje svakodnevno sam tražio hrvatske proizvode i naletio na samo jednu prezentaciju. To je vrlo zahtjevno tržište i iscrpljujuće u svakom smjeru, ne samo financijski, i da bi se uspjelo mora se biti potkovan tržišnim znanjima. U Londonu najveću bazu ima Francuska, država s više proizvođača alkohola nego što ima Hrvata, i nositi se s njom na svjetskoj sceni vrlo je zahtjevan posao. Zadovoljan sam prezentacijom svojih likera, ali neću se zanositi jer nikad se ne zna što nosi sutra, iako mislim da će kontakti ostvareni u Londonu u skoroj budućnosti dati konkretne rezultate distribucije – kaže Justinić koji je dobio brojne ponude partnera iz Španjolske, Rusije i još nekih europskih država, a potkraj prošle godine prvi je put izvezao liker u Austriju.

Justinićev je cilj izvoziti 80 posto proizvodnje, koja će se iz godine u godinu povećavati. Zasad radi u pogonu u obiteljskoj kući u Krasu na području općine Dobrinj, a ubrzo bi proizvodnja mogla preseliti u neku od poduzetničkih zona u okolici.

Mladi poduzetnik ne plaši se konkurencije, u tvrtki LikeRi troje je zaposlenika i još 10-15 vanjskih suradnika, a liker se može kupiti u trgovini Krk, maloprodajnom lancu na Kvarneru, Jadranki s Lošinja i Cresa, trgovini Puljanka u Puli, suvenirnicama duž hrvatske obale te naručiti kao piće u elitnim restoranima i barovima na Kvarneru. Uz mnogo rada i kreativnosti, taj posao zahtijeva i znatna ulaganja pa je Justinić dosad uložio oko milijun kuna u proizvodnju i marketing, a nije bila jeftina ni njegova edukacija u Londonu.

Naš proizvodni pogon mora zadovoljavati jednake minimalne tehničke uvjete kao proizvodnja kulena ili sira ili one koje imaju veliki proizvođači alkohola. Vezano uz to svaki nas mjesec kontroliira pet hrvatskih ministarstava i više državnih agencija i uprava. Kad sam 2010. krenuo u probnu proizvodnju u konobi obiteljske kuće, stotinjak ljudi cijedilo je limun na tri etaže naše kuće. Danas se sve to radi drukčije. Bilo je važno certificirati proizvodnju i učiniti je konkurentnom pa sam dvije godine slao upite po institucijama, što je bilo vrlo naporno – kaže Justinić, kojem je više investitora ponudilo ulazak u posao, ali odlučio se za Mihovila Barančića, koji je uložio novac i Cvetojevića kao savjetnika.

Proizvodnja nije jeftina, možemo je željeti pojednostaviti, ali zahtijeva raznorazne okvire koje treba zadovoljiti, što nije jednostavno i nije za svakog. Servisiranje toga kanala zahtijeva prilično osiguranje, koje nisam mogao pokriti pa je priča s investitorima postala zanimljiva. Na taj način mogao sam stati iza onog što želim u budućnosti, a to je izvoz u inozemstvo, Hrvatska je samo jedna stranica u toj koncepciji – objašnjava Justinić.

Nije želio da potencijalni investitor bude netko tko može samo osigurati kapital nego i netko tko će mladom poduzetniku pomoći u nadograđivanju vještina, sposobnosti i znanja. Otkako su mu potkraj 2014. poslovni anđeli participirali u tvrtki, zaokružio je priču i marketinški. Likeri su dobili nova imena: Zlatna, Lemonica i Aronica. Kad govori o dugoročnim planovima, Justinić u idućih deset godina želi postati srednji poduzetnik čiji će likeri, a možda i još neki novi autohtoni proizvodi otoka Krka, biti dostupni u svim trgovinama i ugostiteljskim objektima u Hrvatskoj i na tržištu EU.