Konsenzus je moguć samo protiv zajedničkog neprijatelja. U biznisu bi to mogla biti tržišta koja osvajamo. Pa onda ‘nabrijavaš’ glasače uspjesima u izvozu, a sa strane, u ilegalni, uravnotežuješ proračun.
Možda bi trebalo primijeniti metodu dr. Edwarda de Bona ‘šest šešira’ koja omogućuje da se problemi riješe ‘drugim opcijama koje izlaze izvan okvira očitih rješenja’. Za ovu priliku hajdemo na svoju novinarsku, poduzetničku, ekonomsku ili kakvu već drugu glavu staviti šešir prosječnog hrvatskog političara. I razmišljati na njegov način.
Zašto bi prosječni hrvatski političar pristao provoditi bolne reforme, a da za nagradu izgubi sljedeće izbore? Dragi poduzetnici, vlasnici tvrtke, bi li ti pristao na takav prijedlog? Četiri godine restrukturiraš tvrtku i onda za nagradu izgubiš vlasništvo nad njom. Uz ne-kakvu maglovitu mogućnost da, nakon što je četiri godine bude vodio netko drugi, opet uđeš u vlasništvo i na upravljačku poziciju. A možda i ne.
Ili, dragi menadžeru u velikoj tvrtki, bi li zdušno provodio savjete koji idu na dobrobit organizacije u kojoj radiš, ali ti je jasno stavljeno do znanja da nakon četiri godine – za nagradu – letiš s položajem, a vjerojatno i iz tvrtke? Dobiješ tapšanje po ramenu, društveno priznanje, a ostaneš bez službenog automobila i kartice.
Dok i mozik prosječnoga hrvatskog političara ne bude ozbiljno uziman kao ograničenje za vođenje bilo kakve ekonomske politike u Hrvatskoj, sva će ponuđena rješenja biti gotovo pa bezvrijedna. Koliko god stručno ekonomski utemeljena. Vjerojatno je jedno od mogućih novih polazišta u projektom timu. Pa bi, primjerice, žestokoj Martini Dalić, koja se na tri novinske stranice ‘posvadala’ s gotovo svim mogućim saveznicima u društvu, dobro došao neki stručnjak za psihologiju masa i političara, sociolog, marketingaš, PR-ovac… Kao što je čak i znanstveno dokazano da potrošač nije ekonomski racionalno biće, trebalo bi pri smišljanju ekonomskih programa uzeti u obzir da ni političari, a pogotovo ne glasači, nisu ekonomski racionalna bića.
