Obrazovanje i karijere no što je Uber taksistima, to je MOOC (engl. massive open online course) prestižnim, preskupim fakultetima. Tim su ‘glavoboljama’ dva zajednička nazivnika: financijska kriza i tehnološka revolucija. Platforme za online učenje, iako postoje tek sedam godina, okupljaju desetke milijuna studenata koji se dodatnim seminarima, vještinama i znanjem u svijetu ekonomije koja pada i zatvaranja radnih mjesta nadaju steći ključnu konkurentska prednost.
Prvi je MOOC lansiran samo godinu dana nakon službenog početka krize, 2008., i to u Kanadi kao online kompjutorski tečaj (istina, prvi su MOOC-ovi najprije nastali u laboratorijima američkih sveučilišta za eksperimentalno učenje, stvoreni s idejom o edukaciji kao temeljnom pravu svakog čovjeka). Samo četiri godine poslije pokrenuta su tri velika ‘MOOC-tera’: neprofitni edX, koji vode Harvard i MIT, Coursera, u partnerstvu sa Stanfordom, i Udacity, komercijalna platforma čiji je suosnivač Sebastian Thrun, profesor koji je predavao online kompjutorski tečaj na Stanfordu. Iako su to mahom američke platforme i američki online ‘fakulteti’, manje od trećine studenata su Amerikanci. Recimo, u edX-u kažu da gotovo polovina njihovih studenata stiže iz zemalja u razvoju, a u Courseri planiraju ekspanziju izvan Amerike, s fokusom na Aziju.
Tko će opstati Popularnost tih platformi ruši učmale školske i fakultetske sustave na dvije fronte. S jedne strane, online učenje nepovratno je revolucioniralo ‘učionicu’. Dosadno štrenbanje u fakultetskim klupama teško će izdržati rušilačku navalu zanimljivog, interaktivnog, dinamičnog učenja s pomoću videoradionica, foruma, didaktičkog procesa učenja. S druge strane, čak i kad se tečajevi naplaćuju, cijena im je pravi vic u odnosu na ono što naplaćuju okamenjene privatne fakultetske institucije. Sveučilišta su, naime, većinu svojih sve većih troškova prebacila na studente. Školarine su na privatnim neprofitnim fakultetima u krizi u SAD-u porasle za gotovo 30 posto. Samo malo manje skočile su školarine državnih sveučilišta, na kojima im je cijena od osam do 19 tisuća dolara. Na privatnim koledžima školarina premašuje 30 tisuća dolara. Začuđuje li onda ikoga što je dug američkih studenata veći od jednog trilijuna dolara? Doduše, dugo se činilo da se tako zaduživanje isplati jer je ‘diplomska premija’ u obliku bolje plaćenih poslova otplaćivala cijenu diplome. Međutim, ne isplate se svi studijski programi, a i ideja da će baš svatko zadužen naći izvrsno plaćen posao koji će pokrivati više od rate kredita u Americi je odavno umrla. Upis studenata na klasične fakultete od cigle i betona u prosjeku pada za dva posto na godinu. Rejtinska agencija Moody’s čak predviđa smrtonosnu spiralu zatvaranja koledža. Dakle, vrata su MOOC-ovima potpuno otvorena!
