Ekonometrija EKIPA JOSIPA TICE PRIPREMA TEMELJE ZA IZRADU PRVIH MODELA

Rezultat simulacije modela ne mora biti ono što će se doista i napraviti, ali pokazat će smjer, otvorit će put prema onome što je za ukupni gospodarski učinak najbolje. To bi onda moglo smanjiti udjel populističkih mjera, kojima pribjegava svaka vlast uoči izbora.

Populističke poteze dodvoravanja biračima uoči izbora nijedna vlast ne ‘mjeri’. Odokativno je jasno da su za vlast korisni. I da nemaju veze ni s mozgom ni s ekonomijom, nego samo s glasovima (ne s onima u glavi nego s onima na biračkome popisu).

Kako se odluke, potezi i izmjene mjere u ostalo mandatno vrijeme? U Hrvatskoj na dva načina: probnim balonima, pa ako je galama prevelika ideja se povlači, ako nije, ideja prolazi; testiranje naživo/naslijepo, pa što bude. U Hrvatskoj, naime, ne postoji teorijski/ekonometski model kojim bi se prije testiranja provjerile posljedice neke promjene, recimo promjene porezne stope, tečaja, mase novca. Postoji samo uvjerenje da će neki potez ili izmjena učiniti nešto dobra. Kome točno i u kojoj mjeri, ne zna se. S vršnim timovima u HNB-u, na Ekonomskom institutu, na svim ekonomskim fakultetima, u 25 godina života ove države modela simulacije – nema.

I taman kada je Lider pokrenuo priču o ekonomiji naslijepo doznajemo da ima nade za nas. Ekipa sa zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta – asistentica Ozana Nadoveza, viši asistenti Lucija Rogić, Marija Penava, Vladimír Arčabić, Tomislav Globan i izvanredni profesor i mentor Josip Tica – izborili su se za sredstva Europskoga socijalnog fonda i počeli graditi temelje za izradu simulacijskih modela. I čini se da znaju što rade. Što više, već su pokrenuli radionicu ‘Stvaranje preduvjeta za izgradnju računalnog makroekonomskog modela za Hrvatsku’, na koju su se odazvali ne samo bankari (HNB, poslovne banke) nego i iz Ministarstva financija. Utješno, zapakirano s nadom.

S ekipom smo porazgvarali uoči radionice. Dok su pojašnjavali kako su raniji Liderovi tekstovi o ekonometskim modelima podosta pogrešni (jer većina modela nije ekonometska nego teorijska, ali uglavnom dolaze u paketu), postalo joj je milo oko srca nadajući se da se vijest o počecima rada na ideji modela probila do Markova trga. I trajno ondje nastanila. Naime, nedostatak simulacijskoga modela obilježje je zemalja u problemima (svaka je sličnost slučajna, jel), većina pametnih zemalja ništa ne radi napamet. Recimo, CGE ‘sektorskim’ modelima najviše se koristi Ured za zakonodavstvo u SAD-u. Nijedan zakonski prijedlog ne može proći dok se ne simuliraju troškovi i koristi izmjene ili novosti.

Što se radi s teorijskim modelima? Kreiramo virtualni svijet u kojemu simuliramo nešto što nas zanima i promatramo kakav učinak simulacija ima na stvarne podatke. Ako naš model ne sliči stvarnim podacima, mora se mijenjati, prilagoditi, to se zove kalibracija, sve dok ne počne sličiti stvarnim događajima. Dakle, teorijskim modelima simuliramo utjecaj neke promjene na odabrane varijable, a ekonometskim modelima provjeravamo koliko je simulacija realna. Praksu upotrebe modela možemo usporediti s vremenskom prognozom, ona je postala sastavni dio života, toliko da imamo i aplikacije na mobitelima. Nažalost, u ekonomiji ljudi nisu skloni tome. Možda jednom kada modeli nastanu i počnu se primjenjivati u praksi – nada se Tica dodajući kako je bilo što nemjerljivo bolje od ovoga sada, kada nemamo pojma kakvi su učinci.

Tri vrste modela: CGE (computable general equilibrium) teorijski modeli koriste se u analizama sektora koji prolaze neku reformu pa se simuliraju izravne i neizravne posljedice reforme na proizvodnju, potrošnju, naplatu poreza… u svim ili odabranim sektorima. Osnova su za te modele, kaže Ozana Nadoveza, asistentica na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i članica tima za izradu pretpostavki budućih modela, input-output tablice s kojima se dobije cjelovita slika gospodarstva. CGE model pokazuje veze između svih sektora u gospodarstvu.

DSGE (dynamic stochastic general equilibrium) teorijski modeli ponajviše upotrebljavaju središnje (i poslovne) banke kojima simuliraju primjerice kakav je utjecaj promjene kamatne stope ili ponude novca na neke varijable od interesa: zaposlenost, inflaciju, tečaj, BDP.

Kada govorimo o ekonometrijskim modelima, onda govorimo upravo o VAR-u. U čemu je razlika u odnosu na prethodna dva? Kada prikupimo konkretne podatke, pomoću VAR modela vidimo impulsnje odazive određenih varijabli na promjene nekih drugih varijabli. Primjerice, promatramo kakav bi utjecaj promjena priljeva kapitala iz inozemstva imala na kretanje BDP-a, na domaću investiciju, na štednju. Zašto smo sve modele spojili u jedan projekt? Zato da vidimo koliko teorijska strana priče s DSGE modelom odgovara stvarnosti, a ekonometrijom onda dobivamo odgovor kako se na temelju stvarnih empirijskih podataka događaju stvarne empirijske promjene. DSGE model bez provjere s ekonometrijskim podacima ne vrijedi, jer ne znamo jesmo li ga dobro kalibrirali, prilagodili stvarnosti.

Osim predskazujućih indikatora koje ‘proizvodi’ zagrebački Ekonomski institut i VAR modela postoji cijeli niz drugih modela. Dosta su atraktivni i real time faktorski modeli koji u realnom vremenu ažuriraju projekciju rasta BDP-a i to prema frekvenciji objave podataka. Prednost je tih modela to što se može koristiti podacima različitih frekvencija, primjerice dnevnim podacima o burzi, mjesečnim o nezaposlenima i industrijskoj proizvodnji, tjednim o dolasku turista, tromjesečnim o platnoj bilanci, i sa svakom novom objavom podataka računalo vam izbaci novu ažuriranu projekciju BDP-a.

Primjena modela u ekonomiji novijeg je datuma. O njima se počelo razgovarati sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća, ali tek su 90-ih ušli u standardnu uporabu. Takvi su modeli kompleksni, uključuju dosta matematike, pa zahtijevaju mnogo matematičkih znanja. Zato ih rade veliki timovi, najčešće unutar središnjih banaka i imaju praktičnu vrijednost. Ipak, za točnu prognozu ne možete se nadati da će model dati magičan odgovor. On nudi naznaku, smjer, i to treba dodatno testirati i provjeriti. No sve je bolje od hrvatskog načina.

Projekt neće iznjedriti konkretni model koji odmah može u uporabu. Ključni je cilj u ovih godinu dana da se nas petero osposobi tako da u budućnosti možemo sudjelovati u izradi takvoga čega. Nas petero ne može izraditi model, to rade cijeli timovi s osposobljenim ljudima i godinama iskustva. Svatko će od nas neko vrijeme provesti u inozemstvu gdje ćemo surađivati s ljudima koji imaju iskustva. Petnaest mjeseci rada na projektu premalo je vremena za izradu modela, ovo je tek prvi korak prema tome. No možda ćemo nakon ovog projekta imati iza sebe dovoljno kvalitetnoga rada da budemo dio nekoga tima za izradu modela.

Nadoveza dodaje kako bi ona sama mogla, recimo za svoj doktorski rad, napraviti neki jednostavan model, ali on bi bio akademski, a takav praktičarima ništa ne znači. U model treba sustavno ubacivati podatke za sve sektore tako da što više nalikuje stvarnosti. Sama ne mogu opisati sve odnose u gospodarstvu, niti to može nas petero, treba nam tim i treba nam vrijeme.

Arčabić kaže da to ovisi o pristupu. Početni model možemo imati vrlo brzo, ali onda ga treba stalno poboljšavati i prilagođavati stvarnosti. Ili možemo odabrati konzervativni pristup, četiri-pet godina nešto ‘kuhati’, pa imati ozbiljniji model.

Tica kaže da nije vidio nijedan DSGE ili CGE model koji bi analizirao efekte deprecijacije za Hrvatsku. Ozana tvrdi da je to prilično teško, jer tečaj tako malo fluktuira da se empirijski teško može išta reći. Kako da ekonometski dobijete odgovor? Ako pričamo o deprecijaciji onda ne pričamo o dva-tri posto nego o ozbiljnoj deprecijaciji, a za nju nema uporišta u podacima i nekoj vremenskoj seriji.

Dobro je što nas sada EU pritišće, jer sve svoje politike temelji na input-output tablicama. Globan skreće pozornost na činjenicu da je HNB konkretno izračunao koliko bi stajala konverzija kredita u švicarcima u eurske ili kunske, a do te su brojke nekako došli, dakle nekakva jednadžba postoji. Svaki zakonski prijedlog koji mijenja pravila igre, pa i deprecijaciju, može se testirati CGE modelima i vidjeti tko po sektorima gubi, tko dobiva – mjereno zaposlenosti i dodanom vrijednosti.

Arčabić pripominje kako od svih analitičara jedino Maruška Vizek s Ekonomskog instituta ima dobru podlogu za prognozu, među ostalim, BDP-a. Naime, Vizek na mjesečnoj razini objavljuje CEIZ indeks i to na temelju desetak pokazatelja koje također promatra na mjesečnoj razini. S obzirom na to da se BDP objavljuje na kvartalnoj razini, a ona ima prognozu za dva od tri mjeseca, na temelju toga dobije dobar indikator koji je dobro predviđao kretanje BDP-a, pa i izlazak iz recesije.

Poljska je stvorila temelje za izradu svih modela i danas je jedina tranzicijska zemlja bez recesije, to se ne uspijeva na slijepo. No ne s jednim nego s desecima modela. Približiti teoriju stvarnosti neke zemlje dugotrajn je i mukotran posao koji zahtijeva mnogo modeliranja. Sa svakim novim modelom otkriva se nova perspektiva pogleda na stvar. Što je više modela, bolje prognozirate, bolje se brusi intuicija, nakon 20 izgrađenih modela imate bolji osjećaj što će se dogoditi nego da ih napravite samo pet ili deset.

No recimo da za pet godina osvanu prvi simulacijski modeli. Tko će natjerati tu neku buduću vlast da ih primjenjuje? Da, svijest o potrebi modeliranja i simuliranja postoji, čak i u financijskome ministarstvu. No s modelima se predizborne igre izbacuju iz cipela. Ako je tako, što ih onda briga što nam je BDP jednak kao 80-ih godina? Što ih briga što je teško u svijetu naći zemlje s istim ‘razvojnim’ rezultatima?