Svaka rasprava o obrazovanju danas počinje s tezom da sustav ne odgovara potrebama tržišta rada i da je to jedan od ozbiljnijih razloga zašto mladi teško nalaze posao nakon završenog školovanja. I to je, bez svake sumnje, vrlo točno. Ta je teza, dakle, apsolvirana i morao bi se napraviti presudni korak dalje – kako to promijeniti i napraviti sustav koji će djelotvorno odgovoriti na potrebe za zapošljavanje. I tu nastaje pravi problem koji ima nekoliko slojeva. Prvi su, dakako, financije.
Kad ‘na red’ uzmete javno obrazovanje i sve njegove poznate i nemale nedostatke, od okoštaloga sustava zatvorenoga u svoj svijet i programa koji više odgovaraju 19. nego 21. stoljeću, (pre)staroga kadra do jedne opremljenosti i slabe komunikacije s gospodarstvom, pogodit će vas brojčama. Kako, naime, zakoračiti u budućnost kad obrazovanje u hrvatskom BDP-u sudjeluje s 0,72 posto, a u ostalim članicama EU taj postotak varira između 1,2 i pet posto? U obrazovanje ne ulažemo, zato se nemamo čemu čuditi. Ali ni to nije cijela priča. Naime, loše financije nisu razlog da se planovi upisa u srednje škole i fakultete ne prilagode potrebama tržišta i ne ‘stancaju’ više gomile profesora, pravnika, novinara, ekonomista… koji nakon diplome lutaju bespućima Zavoda za zapošljavanje. To, naravno, ne znači da trebamo obrazovati samo informatičare i inženjere, ali znači da trebamo pažljivije planirati, a ne dopustiti javnim fakultetima da nemilo upisuju jer se lova od države dobiva po glavi studenta, a dobro dođu i oni koji školarinu plaćaju.
