MIGRANTSKA KRIZA Jednakost i solidarnost Unije pokazale su se i na razlici među bodljikavim žicama

Nema odmora za zločeste, engleska uzrečica derivirana iz Biblije, bila bi vjerojatno najkoncizniji opis Europske unije u posljednjih nekoliko mjeseci. Uniju naroda i narodnosti krize udaraju bez predaha i sve kontradikcije u nju ugrađene izbijaju na vidjelo. Zgodna pričica koja je funkcionalirala dok je bilo dovoljno novca iz dana u dan blijedi, a zgodne slogane o ljubavi i solidarnosti zamijenila je oštra ironija u kombinaciji s ne tako laskavom stvarnosti. Valovi izbjeglica i migranata, dvije kategorije stopljene u jednu iako to nisu, kotrljaju se iz svih smjerova prema svojim nekadašnjim gospodarima prizivajući u sjećanje neka prošla vremena kada su ih Europoljani lancima morali otimati iz njihovih domova, a sada ih se ne mogu riješiti. S brojkama se gotovo više nitko i ne zamara, jasno je da je riječ o stotinama tisuća ljudi, najviše onih koji bježe od sirijskoga kaosa, ali i očajnih ljudi s Bliskog istoka i iz Afrike pod čijom je brojnošću europski imigracijski sustav jednostavno kolabirao.

Mađarske vlasti sve više jednostavno puštaju ljude da nastave putovanje prema drugim članicama bez ikakvih provjera. Posljednja brojka govori o oko sto tisuća ljudi pred vratima EU u srpnju, a samo u Mađarsku u kolovozu je ušlo oko 50 tisuća migranata. Druga zgodna ironija u cijeloj situaciji proizvod je marketinga o uspješnosti zapadnog svijeta, što mu se sada vraća poput bumeranga. Neumorno se desetljećima reklamirao kao raj na zemlji, stoga ne čudi da su mu stotine tisuća naivaca iz nekih manje sretnih predjela povjerovale i odlučile se napokon osobno uvjeriti u istinitost oglasa. Mnogi su već u startu ostali razočarani, fotografije su izgleda bile obilno retuširane.

Europska sloga u koju se svi srčano kuno uglavnom kada im je ta sloga prijeko potrebna tako je u razmaku od samo nekoliko mjeseci ogoljena kao čista iluzija. Grčka ju je kriza načela, migrantska pokopala, nakon što se pokazalo koliko su različita razmišljanja pojedinih članica o raspodjeli odgovornosti za neželjene pridošlice. Ugrubo, istočne, ‘nove’ članice smatraju kako se teret promašenih vanjskopolitičkih projekata nekih članica uglavnom situiranih zapadno, koje se redovito koriste zajedničkim klubom za umjetno napuštanje svoje globalne moći, sada nepravedno pokušava raspodijeliti na njih. O bogatoj kolonijalnoj prošlosti da se i ne govori. S druge strane, lice-mjerje prozvanih ne posustaje ni sekunde, ipak je u pitanju duga i ponosna tradicija kreiranja vlastite stvarnosti, svaku se odgovornost za nastalo stanje odbacuje, pa čak i drsko proziva zemlje poput Srbije, Makedonije i Mađarske zbog tretiranja izbjeglica i migranata, recimo iz Francuske, a istodobno u Calaisu stoji divlji kamp s mnogo lošijim uvjetima.

Neslužbeni naziv ‘Džungla’, u kojoj je oko četiri tisuće migranta iz Eritreje i Sudana, govori sve o kvaliteti francuske brige za došljake. Mađarskoj se predbacuje bodljikava žica iako su Francuzi postavili četvrti obruč bodljikave žice oko ulaza u tunel ispod La Manchea, a ne treba zaboraviti ni višednevno nacističko divljanje u Njemačkoj, za čiju su osudu kancelarki Angeli Merkel trebala tri dana. Odgovor europskog povjerenika za migracije Dimitrisa Avramopoulosa na zahtjev da usporedi te dvije bodljikave žice jednako je instruktivan. Prema njemu, što je prihvatljivo u jednom slučaju nije nužno prihvatljivo i u drugom, objasnio je i tako sjajno opisao EU u cjelini.

Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, Poljak, ali prije svega predstavnik Unije, tako hladno izjavljuje u Sloveniji da Europol ne bi trebalo kritizirati za migrantsku krizu. Jednako je cijepljen od stvarnosti potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans, koji u Calaisu kaže da će Europa nastaviti pokazivati dobrodošlicu ljudima koji bježe od rata zato što je to dio europskih vrijednosti i onoga za što se Europa zauzima. ‘Nikad nećemo odbiti one koji trebaju našu zaštitu’, bile su uzvišene Timmermansove riječi.

U neslužbenog vođu ‘pobune Istoka’ protiv dirigiranja pravila iz nekoliko europskih prijestolnica pretvorio se slovački premijer Robert Fico zahvaljujući žestokom protivljenju migrantskim kvotama i nekim žestokim izjavama. Vrlo aktivni Fico pokušava formirati savez s drugim članicama regije, prije svega Poljskom, Mađarskom i Češkom, protiv nametanja obveznih kvota, a liberalnim medijima snažno se zamjerio odlukom da primi samo izbjeglice kršćane zbog lakše integracije, proizvajanjem zapadnih članica za laganje o prirodi imigranata, za koje tvrdi da su većinom ekonomski motivirani, i podsjećanjem na stvarne uzroke ovoga nevjerojatnog vala izbjeglica/migranata koji leže u ponašanju nekih drugih članica. Saveznike u tom posljednjem razmišljanju naći će vrlo lako, od bugarskoga kolege Bojka Borisova do hrvatskog Zorana Milanovića jer lideri manjih i siromašnijih članica nekako nisu spremni povjerovati da se sve ovo Europi događa iz vedra neba, a ona ni luk jela ni luk mirisala.

Pravila se ipak mogu fleksibilno tumačiti, pokazalo se u Austriji, koja je bez problema ‘de facto’ ukinula sveti Šengenski sporazum uvođenjem kontrole granica do daljnjega, iako je ‘de iure’ sve vjerojatno čisto. A mogu se i mijenjati, pitanje je samo za koga. Za Grke ne, ali za Nijemce već da. Merkel je zaprijetila izmjenom šengenskih pravila ako sve članice ne počnu sudjelovati u raspodjeli pridošlica.

– Ako ne postignemo pravednu distribuciju, onda će pitanje Schengena opet biti na dnevnom redu, a to ne želimo – rekla je Merkel, koja je naglo otkrila solidarnost, koncept njoj ne tako blizak prije nekoliko mjeseci: ‘Ako Europa ima solidarnosti i pokazali smo je prema drugima, onda moramo sada pokazati solidarnost međusobno’, tada je izjavila novinarima.

Nakon svega viđenoga, rečenoga i napravljenoga pozivi nekih političara na ‘pravednu raspodjelu izbjeglica’ i solidarnost počinju djelovati pomalo neukusno, pogotovo imajući na umu da su migranti/izbjeglice problem cijele Europske unije postali tek kad su se drastično približili granicama ‘bogatijih’ članica. Dok su bili razbacani po rubovima, osjećaj žurnosti nije bio ni otprilike toliko raširen.