Obrazovanje i karijere

Vječna rasprava o tome rađaju li se lideri ili stvaraju, odnosno može li se naučiti biti vođa, svoju konkretizaciju u okviru poslovne zajednice doživljava i u jednom uže definiranom pitanju – je li za uspješnog menadžera nužno formalno menadžersko obrazovanje? Industrija specijalističkog obrazovanja nimalo ne dvoji, dobri menadžeri i poslovni lideri trebaju imati jasno definiran skup vještina i znanja, ako ništa drugo, kao preduvjet za uspješno obavljanje upravljačkog posla.

Formalno menadžersko obrazovanje ima dalekosežne posljedice na karijeru i uspješnost obavljanja menadžerskog posla. To je faza stjecanja osnovnih menadžerskih znanja nužnih budućem menadžeru, usko povezanih sa stjecanjem praktičnih vještina. Može se reći da je riječ o ‘punjenju baterija’ budućeg menadžera. Pri tome ključno je da se formalnim obrazovanjem razviju menadžerske kompetencije i interdisciplinarnost za postizanje konkurentnosti u suvremenom gospodarstvu.

Niz iznimno razvijanih primjera iz dalje, ali i vrlo bliske povijesti biznisa ukazuje na prirođenu sposobnost ljudi da uspiju kao poslovni vođe, iako nemaju nikakvo poslovno obrazovanje. Štoviše, nerijetko je riječ o ljudima koji uopće nemaju diplomu, kamoli MBA (Master of Business Administration) ili neku drugu diplomu poslovne škole. Novijim generacijama prvi napamet padaju Steve Jobs ili Bill Gates, legende poslovnog svijeta koje nikad nisu završile fakultet, a simboli su poslovnog uspjeha i liderške vještine. Njihovi primjeri, doduše, upućuju na tanku granicu između pojmova lider i menadžer, što ovisi o situaciji.

Nekad je riječ o istoj, nekad o različitim osobama jer se lidera načelno definira kao vizionara, čovjeka koji pokreće ljude i događaje, a na menadžeru je da to onda operativno provede. Recentnija praksa, pak, sve više naginje objedinjavanju tih pojmova u istom čovjeku.

Akademska direktor s Poslovne škole Bled (IEDC) Nenad Filipović nimalo ne dvoji o prirodi odnosa formalnoga poslovnog obrazovanja i uspješnosti obavljanja takvog posla. Formalno menadžersko obrazovanje nema nikakve prave uloge u uspješnom obavljanju menadžerskog posla. Naravno da je formalno obrazovanje znak da je nešto naučeno, ali to ni približno ne garantira uspjeh u poslu. Imamo mnogo primjera menadžera s MBA titulom najuglednijih svjetskih škola koji su doveli tvrtku u bankrot ili sebe u zatvor.

Nadalje, prema prošlogodišnjem istraživanju uglednog Harvard Business Reviewa, većina najboljih poslovnih lidera nema MBA, akademsku titulu koja se posljednjih godina počela poistovjećivati s menadžerskim poslom i smatrati preduvjetom za lidersku karijeru u biznisu, premda nije jedini oblik poslovnog obrazovanja. Na listi 100 najuspješnijih, rangiranih prema povratu na investiciju svojim dioničarima i povećanoj tržišnoj vrijednosti kompanija koje su vodili, tek njih 29 imalo je tu istoznačnicu za menadžersko obrazovanje u svom CV-u. Interesantnije, manje od polovice njih imalo je titulu s nekoga uglednog sveučilišta. Najbogatiji čovjek na svijetu Warren Buffett ima poslovno obrazovanje, ali ne smatra ga presudnim: ‘Poslovne škole nagrađuju kompleksno više nego jednostavno ponašanje, ali jednostavno je ponašanje efikasnije.’

No usprkos bogatoj kolekciji suprotnih primjera teško je zanijekati korisnost stručnog usavršavanja za vođenje kompanije ili organizacije, pogotovo kada je riječ o velikim i kompleksnim organizmima. U tom su smislu vjerojatno važniji usko definirani programi u odnosu na sveobuhvatnije.

Finirani programi u odnosu na sveobuhvatnije (netko tko će se baviti prije svega financijama fokusira se na stjecanje takvih znanja, a član uprave, primjerice, više naglaska stavit će na strateško planiranje), premda je za uspješno obavljanje takvog posla dobro imati cijeli spektar različitih vještina, što ovisi u velikoj mjeri o osobnim afinitetima. Lenardić navodi komunikacijske i organizacijske vještine, kao i vještine donošenja odluka, rješavanja problema, rada u timu itd., kao neke od vještina važnih za dobrog menadžera. S time se slaže Filipović, prema kojem kompetentnog menadžera čine i karakterne značajke, koje se donekle mogu naučiti ili modificirati obrazovanjem.

Jedan od problema koji se sve više spominje i na koji mnoge škole pokušavaju ponuditi odgovor je nedovoljan, ili nikakav, naglasak na manje opipljive vještine, poput kreativnosti i inovativnosti. U klasičnim obrazovnim programima namijenjenim menadžerima slabije su zastupljene teme kojima se razvija kreativnost i inovativnost, a koje se prepoznaju kao bitne sposobnosti suvremenoga uspješnog menadžera.

Djelomično iz tog razloga, MBA je u posljednje vrijeme izgubio nešto šarma, iako ne previše, s obzirom na to da taj tip klasičnoga poslovnog obrazovanja mnogi stručnjaci smatraju neadekvatnim za potrebe današnjeg tržišta i manjkavim u pogledu spomenutih vještina. Jedan od najpoznatijih stručnjaka u području poslovnog obrazovanja Henry Mintzberg iznimno je kritičan prema MBA programima najpoznatijih škola kao što su Harvard ili Wharton. – Upotrijebiti učionicu da bi se pomoglo ljudima koji već prakticiraju menadžment dobra je ideja, ali prijevara je praviti se da stvaraš menadžere iz ljudi koji to nikad nisu radili – vjeruje Mintzberg.

Slično razmišlja i Lenardić: – MBA jedan od ‘pravih’ programa, ali danas sve više dolazi do izražaja potreba obrazovnog programa koji integrira menadžerska i specijalistička znanja i vještine. Tako se na primjer kombinacija znanja menadžera i znanja iz područja financija i prava za osobu koja bi bila na poziciji menadžera financija pokazuje vrlo potrebna. S druge strane, Filipović MBA program smatra pogodnim za ljude koji žele širinu opcija: – MBA daje širinu i dubinu na širokom spektru znanja vještina i ako je dobar pomaže čak u preoblikovanju vlastitog svjetonazora. Ali za mnogo ljudi MBA nije pravi odgovor. Možda trebaju užu, fokusiranu stvar. Danas se kao alternativni programi pojavljuju vrlo napredni programi upravljanja, koji se ne temelje na širini MBA.

Važno je imati na umu i različite razine upravljačkog angažmana. Spomenuti primjeri ljudi koji su obilježili poslovni svijet ne mogu se shvatiti kao pravilo, posebice kada se ima na umu različite oblike vođenja organizacije. Direktorii škola, upravitelji bolnica, ravnatelji u javnoj upravi itd., svi trebaju određenu razinu ‘izvršnog’ znanja, upozorava Lenardić, zbog čega je svaki oblik formalnog obrazovanja, dakle ne samo specijaliziranih menadžerskih škola, poželjan ako osigurava ‘kvalitetu transfera znanja i vještina’. Znanstvena zajednica podijeljena je u vezi s odgovorom na pitanje s početka teksta, ali čini se da je, kao i obično, odgovor negdje u sredini.

Uspješan lider djelomično je proizvod urođenih kvaliteta, odnosno iskustava i naučenih znanja i vještina. Ali drugačije, dio je tehnika koja se može naučiti, dio zadana osobnost svakog pojedinca. Specijalizirano obrazovanje stoga nije presudno za dobro vođenje organizacije, na kvalitetu utječe nekoliko faktora, od osobnih predispozicija, preko angažmana pojedinca, do iskustva, stečenog obrazovanja i karaktera upravljačke pozicije, ali imati na raspolaganju definirane alate svakako olakšava obavljanje takvih poslova i dodaje njihovoj kvaliteti.

Instruktivan je u tom pogledu primjer koji navodi Filipović. Analizirajući svoje najuspješnije diplomce na IEDC-u došli su do podatka da su se u menadžerskom poslu najboljima poslije stjecanja MBA pokazali – nuklearni fizičari. – Širok spektar ulaznih kompetencija koje čovjek donese sa sobom u posao može biti izgrađen na različitim mjestima i nijedna od njih nije nadomjestak za dobro menadžersko obrazovanje. Ali opet, ako čovjek postane direktor hedge fonda i prije toga je završio studij financija, velika je šansa da mu je studij financija dao mnogo dobrih ulaznih potrebnih kompetencija.