Strane tvrtke na novom tržištu nekoliko godina iskazuju planirane gubitke, no ima i onih koje svoju profitabilnost smanjuju igrajući se transfernim cijenama. To znači da matična tvrtka usluge i robu podružnici u Hrvatskoj fakturira skuplje od tržišnih cijena, pa se veća dobit iskazuje u matičnoj zemlji, a u Hrvatskoj manja, ili se čak ulazi u gubitak. Zato takve podružnice sve češće postaju predmet poreznih nadzora i kazni.
3,6 milijardi kuna ukupni je iskazani gubitak 20 najvećih stranih tvrtki u Hrvatskoj koje posljednjih pet godina posluju ‘u minusu’. Kako se transferne cijene mogu (zlo)upotrijebiti u praksi? Poduzetnici kupuju zastarjelu robu ili robu koja im ne treba – neovisan poduzetnik vrlo vjerojatno ne bi je kupio po punoj cijeni. Usluge koje se naplaćuju podružnicama nisu dokumentirane, tj. nije moguće dokazati da su zaista pružene. Uvjeti na temelju kojih su transferne cijene dogovorene ne odgovaraju stvarnim odnosima.
Danko Sučević, poslovni savjetnik iz Infokorpa, kaže kako ne vjeruje da je u takvim slučajevima riječ o postizanju nekoga poreznog efekta, već da su vjerojatniji razlozi strategije dugogodišnjih gubitaka kupnja tržišta s cijenama koje ne pokrivaju troškove administracije i razvoja i to da menadžeri u matičnim kompanijama svoje nekonsolidirane rezultate prikažu boljima tako što gubici ostaju u Hrvatskoj.
Ipak, Garofulić naglašava da u treba razdvojiti društva koja se financiraju kapitalom vlasnika, od društava koja se pretežito financiraju zajmovima vlasnika. Naime, ako je strani vlasnik spreman u Hrvatskoj vezati veliki kapital kako bi pokrio gubitke, to može pokazivati da su gubici operativne prirode, tj. da ne dolazi do umjetnog seljenja dobiti iz Hrvatske. Suprotno je financiranje putem velikih zajmova, gdje kamata na takve zajmove još povećava gubitke društava i umanjuje buduće porezne prihode Hrvatske. Takve su podružnice mnogo češće predmet poreznih nadzora i kazni.
U tome svemu važnu ulogu imaju i transferne cijene (cijene koje se naplaćuju između povezanih društava osnovanih u različitim državama za transakcije unutar društva). Naime, može se dogoditi da te cijene ne odgovaraju tržišnim cijenama. To je često problem za porezne vlasti zbog postojanja mogućnosti da multinacionalne kompanije upotrebljavaju transferne cijene za prekogranične transakcije u svrhu smanjenja oporezive dobiti. Garofulić kaže kako je u pravilu čest slučaj da su transferne cijene teorijski ispravno postavljene, tj. da su cijene između matica i podružnica na tržišnim osnovama. Međutim, problem se javlja, napominje Garofulić, kada se iz teorije (ugovora i elaborata) selimo u praksu jer se tada često javljaju problemi.
Na primjer, poduzetnici kupuju zastarjelu robu ili robu koja im ne treba – neovisan poduzetnik vrlo vjerojatno ne bi kupio po punoj cijeni; usluge koje se naplaćuju podružnicama nisu dokumentirane, tj. nije moguće dokazati da su zaista pružene; uvjeti na temelju kojih su transferne cijene dogovorene ne odgovaraju stvarnim odnosima itd.
Dodatno, u praksi vidimo da su upravo zajmovi od povezanih osoba često razlog financijskih gubitaka jer se dogodi da društvo koje ima EBITDA maržu od pet posto plaća kamate na zajam prema stopi od sedam posto. Ako prihodi takvog društva nisu veliki, operativno poslovanje ne može podnijeti takve kamate, što rezultira dugogodišnjim gubitcima – ističe Garofulić.
