Hrvatska je među članicama EU apsolutni rekorder prema restriktnosti državne regulacije tržišta. Situacija je još dramatičnija usporede li se dva društva jednake veličine u istom sektoru. Društvo u javnom vlasništvu u prosjeku će zabilježiti tek oko dvije trećine dodane vrijednosti koju ostvaruje privatno poduzeće.
Takva poopćena slika generirala je javno mnijenje prema kojemu su svi zaposleni u državnoj i javnoj upravi – paraziti. Podaci se upotrebljavaju kako kome odgovara, pa dok jedni mašu pokazateljima o prevelikom udjelu države u BDP-u, drugi odgovaraju kako tržišni udjel država Skandinavije skuplja više postotaka od nas. Koju god tezu zastupali, odnedavno će možda biti lakše zauzeti ‘rov’. OECD je, naime, izradio detaljnu analizu prisutnosti države u gospodarstvu i pri tome, za nas vrlo važno, uključio i nečlanice organizacije, dakle i Hrvatsku.
Računajući takozvani PMR indeks (product market regulation), indikator regulacije tržišta (sadrži set pokazatelja koji mjere stupanj administrativnog opterećenja, regulatorne restriktivnosti i utjecaj državnog vlasništva na tržište) OECD nam je i brojčano i vizualno pokazao da smo među članicama EU prema restriktivnosti državne regulacije tržišta apsolutni rekorderi. Podaci su, doduše, za 2013. godinu, ali teško da se bilo gdje, kamoli u Hrvatskoj, išta pomaknulo u odnosima i brojkama. Na temelju toga posljednjeg OECD-ovog mjerenja postaje jasno da je Hrvatska stekla člansku kartu kao najstrože regulirana članica Unije. Štoviše, jedina je u EU u ‘hiperaktivnoj’, crvenoj zoni. Na drugoj su strani Nizozemska i Velika Britanija kao najmanje regulirane i tržištu najnaklonjenije zemlje. Većina se, očekivano, vrti oko sredine.
OECD se u svojoj analizi fokusirao na poduzeća, na to koliko je državni sektor prisutan na tržištu putem vlasništva nad poduzećima, i to u čak 31 proizvodnom i uslužnom sektoru. Kada se sve te sektorske analize zbroje, Hrvatska se na ljestvici svih analiziranih zemalja našla na visokom šestom mjestu – udjel državnih poduzeća po svim sektorima veći je samo u Kini, Turskoj, Poljskoj, Rusiji i Rumunjskoj.
Brojne su studije pokazale da su naša državna poduzeća nečinkovita. Upravo se iz te analize vidi da se razgranatošću sustava državnih tvrtki njihova nečinkovitost širi kroz cijelu mrežu gospodarskih aktivnosti. Analiza pojašnjava uzroke naše ekonomske stagnacije – kategoričan je analitičar Velimir Šonje, koji je i skrenuo pozornost na OECD-ovu studiju.
Pri tome su državna poduzeća, ona među tisuću najvećih, lani zabilježila 3,5 posto pada prihoda. Istina, u njima je počeo proces unutarnje devalvacije, pa je pao i broj zaposlenih (7,2 posto/7,5 tisuća), ali zaposleni koji su ostali imaju veće plaće nego prije i to 5,8 posto. Također, ni doprinos izvozu nije respektabilan, rast je lani u državnim tvrtkama iznosio samo 4,8 posto, a privatni sektor pogurao je izvoz čak 15,7 posto.
Slika o dvije Hrvatske nikad nije bila jasnija. Velika privatna poduzeća izvoze, rastu, zapošljavaju, pri čemu rastu i plaće, iako sporije nego u državnim poduzećima, kojima pada prihod, ali ozbiljno se restrukturiraju smanjenjem broja zaposlenih – kaže Šonje.
I hrvatsko ‘članstvo’ u procedurama prekomjernog deficita i makroekonomskih neravnoteža ima zajednički korijen i zove se – javna poduzeća. Kada se sumiraju svi pokazatelji i stave u odnos s drugim članicama EU, u ‘banani’ smo upravo zbog nečinkovitosti poslovanja javnih poduzeća. Hrvatska je, kaže Anto Bajo s Instituta za javne financije, država s prosječnom razinom državne potrošnje, prosječnom veličinom javnog duga (ali izrazito visokim stopama rasta), s visokim proračunskim deficitom i rashodima za kamate na dug.
Hrvatska ima veći rizik od neplaćanja obveza, a rizici od neplaćanja prisutni su kod javnih poduzeća, uglavnom Hrvatskih željeznica i autocesta. U odnosu na druge članice EU koje imaju problema s bankovnim sustavima i rastućim troškovima njihovih dokapitalizacija, hrvatski potencijalni fiskalni rizici uglavnom su vezani uz poslovanje i visoke obveze javnih poduzeća – kategoričan je Bajo.