U pravno nesigurnoj državi uvijek jednom nogom na rubu zakonitosti

Javnost je, a i poneki direktor, sklona zaboraviti da je čelnik tvrtke odgovoran za vođenje poslovanja i sveobuhvatno zastupanje društva te da za propuste može odgovarati prekršajno, građansko-pravno i kazneno. To uključuje i odgovornost za naknadu štete, za koju predsjednik ili član uprave jamči ukupnom osobnom imovinom.

Ni koji se bave profesionalnim menadžmentom i vode operativno poslovanje poduzeća, što podrazumijeva svakodnevno donošenje mnogih izvršnih odluka i stalni nadzor nad svim aspektima korporativnog upravljanja te brigu za to, itekako su svjesni koliko je to zahtjevna i odgovorna dužnost – podjednako u smislu osobne odgovornosti za zakonitost i za rezultate poslovanja te u odnosu na interese i očekivanja investitora, zaposlenika, kupaca, partnera, lokalne zajednice, države i drugih dionika. Pri tome vrijede dva temeljna postulata trgovačkog prava i prava društava kapitala.

Prvi pokazuje da je u funkciji održivog poslovanja i razvoja konkurentne sposobnosti poduzeća dopušteno sve što izrijekom nekom pravnom normom nije zabranjeno ili ne proturječi nekoj normi javnog morala i dobrih poslovnih običaja, a drugi vrlo precizno adresira osobnu odgovornost direktora za sve činidbe i propuste dužne pozornosti u vođenju poslovanja i zastupanju trgovačkih društava. Ta se odgovornost pretpostavlja, a eventualna krivnja utvrđuje u odgovarajućim postupcima unutar i/ili izvan trgovačkog društva, pri čemu je na samom direktoru teret obveze da činjenično dokaže kako se u svojim odlukama uvijek i u svakoj prilici vodio najboljim interesima društva i postupao u skladu s pravilima struke, tj. kao savjesni gospodarstvenik i na temelju zakonskih dužnosti i ovlasti.

Dakle, biti direktor nipošto ne znači iskazivati samovolju i moć zbog rukovodećeg položaja, a s obzirom na to da je presumirana odgovornost direktora u vođenju poslovanja i zastupanju društva sveobuhvatna, tj. izravna i supsidijarna u odnosu na društvo kao pravnu osobu, ona se proteže u rasponu od prekršajne, građansko-pravne do kaznene dimenzije, uključujući odgovornost za naknadu štete za koju predsjednik ili član uprave jamči ukupnom osobnom imovinom.

Ta statusna odgovornost u korporativno-pravnom smislu podrazumijeva odgovarajuće ovlasti i samostalnost uprave u procjeni najboljih interesa društva i donošenju izvršnih odluka u vođenju operativnog poslovanja, ali u okvirima koje određuju Zakon o trgovačkim društvima i konkretni uvjeti mandata koje individualnim ugovorima utvrđuju poslodavci i menadžeri u skladu s uzancama. Zakona o obveznim odnosima. Znači, manevarski prostor autonomije operativnog menadžmenta precizno je omeđen dužnostima, ovlastima i osobnom odgovornošću članova uprave, a izbor organizacijskog ustrojstva, načela i ciljeva poslovne politike prepušteni su poduzetničkoj slobodi nadležnih tijela društava kapitala, naravno, uz uvjet da se ni glavna skupština, ni nadzorni odbor, ni uprava ne mogu odreći zakonskih prava, obveza i odgovornosti.

Drugim riječima, u sustavu korporativnog upravljanja nema prava bez dužnosti ni ovlasti bez odgovornosti, a na sve to nadograđuju se profesionalna i etička odgovornost direktora. Sadržaj mandata nije dodijeljena moć raspolaganja resursima poduzeća jer direktori ne vode poslovanje društava kapitala za svoj račun, nego u ime i za račun članova društva. Svako odstupanje od tog načela ulazilo bi u zonu sukoba interesa, ako već ne u područje gospodarskog kriminala ili u najmanju ruku zakonskih prekršaja. To znači da je stvarni sadržaj mandata koji poslodavci daju imenovanim članovima uprave/direktorima zapravo povjerenje da će uvijek postupati kao uredni i savjesni gospodarstvenici te voditi poslove društva zakonito i u skladu s najboljim interesima svih tvrtkih dionika.

Kad bi to bilo jednostavno i lako, onda bi baš svatko mogao biti direktor (kao što, uostalom, neupućeni misle), a naši političari to prakticiraju u vođenju kadrovske politike poduzeća i organizacija u javnom sektoru. Doista, u formalno-pravnom smislu direktor može biti svaka fizička i mentalno zdrava punoljetna osoba, no uspješni se industrijski lideri ne rađaju, nego to postaju stječući iskustvo i strpljivo ovladavajući alatima i vještinama ekonomike poslovanja te neprestano disciplinirajući svoj ego. Njihova odgovornost raste u razmjeru s rastom i kompleksnošću poduzeća pa bi u jednakoj mjeri u kojoj se pretpostavlja da su odgovorni za svaki poslovni neuspjeh ili nezakonite postupke valjalo smatrati da su zaslužni za svaki poduzetnički uspjeh. Tako barem stoji na razini modela dobre prakse korporativnog upravljanja i slobodne tržišne konkurencije u uvjetima pravne države i razvijenog civilnog društva. Njihov jedini ‘privilegij’ u odnosu na ostale zaposlenike i unutarnje i vanjske članove društva jest u tome da manje- više samostalno donose odluke.

Kad bi se napravila ozbiljna inventura pozitivnih zakonskih propisa, u Hrvatskoj bi danas teško bilo pronaći barem dva međusobno usklađena organska zakona u gospodarstvu. Formalnopravno, direktor može biti svaka fizički i mentalno zdrava punoljetna osoba, što se u javnim poduzećima često iskorištava. Međutim, uspješni se industrijski direktori ne rađaju, nego to postaju stjecanjem iskustva i ovladavanjem alatima i vještinama upravljanja donose odluke o raspolaganju imovinom i ljudskim resursima poduzeća, a relativno pristojna plaća i statusne povlastice samo su naknada za preuzetu osobnu odgovornost i dužnosti u ostvarivanju ciljeva mandata. Sve ostalo, uključujući nagrade za sebe, premije za ulagače, plaće i nagrade za zapošlenike, moraju osmisli i sami ostvariti, i to ne na uštrb imovine društva, nego isključivo vrijednošću zarađenom na tržištu.

Čak i da su prema temeljnom obrazovanju specijalisti za područje gospodarskog prava, što direktori hrvatskih poduzeća u pravilu nisu i ne moraju biti, prisiljeni su živjeti i djelovati u uvjetima pravne nesigurnosti i općenito antimenadžerskoga društvenog okružja. U tom deficitu vladavine prava, za koji su podjednako ‘zaslužni’ zakonodavna, izvršna i pravosudna vlast, teško se snalaze i stručnjaci za gospodarsko pravo, a dominacija političkog voluntarizma nad svim aspektima pravne države i civilnog društva, pa tako i u gospodarstvu, samo dodatno utječe na pravnu neizvjesnost glede svih strateških poduzetničkih planova i odluka, da o mjerama i podzakonskim aktima s retroaktivnim učinkom i ne govorimo.