Vlada je sve županije, gradove i općine dovela na rub uništenja

U Hrvatskoj je na djelu decentralizacija samo prema broju jedinica lokalne samouprave, koji je prema svim statistikama u europskom prosjeku. No prema svim drugim kriterijima visoko smo centralizirana zemlja, možda i najviše centralizirana u cijeloj Europi. Broj jedinica govori nam samo o želji stanovnika za lokalnom samoupravom, odražava povijesne, zemljopisne, kulturne posebnosti nekog područja zakonodavno formalizirane u općine, gradove ili županije.

Nisu općine, gradovi i županije nečija izmišljetina, nego želja stanovnika tih područja, iako razne političke opcije s pomoću medija žele to tako prikazati.

Teško je govoriti o samofinanciranju kad imamo ovako loš i centraliziran sustav. Treba utvrditi potrebe na određenom teritoriju i za njih osigurati dovoljno novca. Decentralizacija je skup sport, ali opet jeftiniji od centraliziranog sustava, koji je trom i nedjelotvoran. Danas lokalne jedinice kao glavni izvor prihoda imaju porez na dohodak, što nije siguran prihod, pogotovo kad vam netko svake dvije godine ‘brlja’ po poreznim stopama i izbija vam stotine milijuna kuna iz proračuna. Ako želim bogatije lokalne proračune, onda im moramo osigurati i bolje prihode. Srce me boli kad tvrtka koja sve poslove obavlja u mojoj županiji, troši naše resurse, naše sirovine, troši naše ljude, ima sjedište u Zagrebu i sva dobit, sve ono što zarađi, ostaje ondje. Može onda Bandić graditi fontane i viseće mostove dok ona područja koja su i slila taj novac u Zagrebu umiru i propadaju. Zašto, primjerice, PDV ne bi bio prihod one lokalne jedinice u kojoj se i ostvari? Zašto država mora uzimati prihod od mineralnih sirovina, poljoprivrednog zemljišta, šuma, voda i odvlačiti ga u Zagrebu umjesto da ga ostavi na području na kojem je nastao?

To je temelj. Konkretan primjer: Uprava Hrvatskih šuma Vinkovci, najjača uprava u Hrvatskoj, najbogatija šumom, koja je imala sedamdesetak milijuna kuna godišnje dobiti, više nema ni svoj žiro-račun. Svaka lipa prihoda koju ostvari ide u Zagrebu i ondje se troši. I mora biti sretna ako joj netko vrati mrvice. I njoj, ali i građanima Vinkovaca i Vukovarsko-srijemske županije. Jednako je stanje u poljoprivredi. Najjači igrači nisu u Slavoniji, nego u Zagrebu. U Slavoniji raspolažu samo s oko tristo tisuća hektara poljoprivrednoga zemljišta. Svakome teritoriju prihod od njegovih resursa!

Vlast i ovlasti što bliže narodu, na njima najbližoj razini. U fokusu je decentralizacije građanin, stanovnik nekog područja, on je zvijezda. Sve se vrti oko tog pojedinca, sve je njemu podređeno i sve što se radi, radi se…

Odmah bih dignuo ruku za pet statističkih regija. Za regije kao teritorijalne jedinice nikad jer smatram da je to čista politička izmišljotina bez logična oslonca. Hrvatskoj treba pet regija NUTS II, koje su statističke. S pomoću njih omogućit će se veće povlačenje novca iz fondova EU i ubrzan razvoj zaostalih i nerazvijenih područja. Usput, zanimljivo je kako i danas upravo najsiromašnije i najnerazvijenije hrvatske županije povlače najviše novca iz fondova EU. Virovitičko-podravska županija pedeset posto svoga proračuna puni iz fondova. U kolikom postotku to čini Grad Zagreb? Država? Dvije stotine državnih agencija? Hrvatske šume? Da imamo pet statističkih regija, povlačili bismo još više. I brže se razvijali da se njemu olakša i pojeftini život. U tom idealnom svijetu decentralizacije država sve usluge koje može pružiti spušta na lokalnu razinu, spuštajući pri tome i novac da se te usluge mogu izvršiti. Naravno, ondje postoje administrativni i intelektualni kapaciteti za obavljanje takvih poslova.

Građanima je svejedno tko im pruža usluge, grad, županija ili država, samo da budu kvalitetne i cjenovno prihvatljive. Zato što su europske visokodecentralizirane zemlje najrazvijenije europske zemlje. Hrvatska će se još dugo izvlačiti iz mulja krize i nerazvijenosti, između ostalog, velikim dijelom zbog sulude centralizacije države. Evo i konkretnog primjera: glavni je cilj pravosudne reforme bio uklanjanje sudova u manjim mjestima, naravno, sve pod krinkom Europske unije koja nam nešto nameće, naređuje i zahtijeva. Tako, primjerice, stanovnici Orahovice više nemaju općinski sud kojemu su gravirali i mještani okolnih pet općina, nego moraju ići na sud u Slatinu. Pri tome sve troškove nose sami, ne postoje autobusne i željezničke linije koje spajaju ta dva mjesta ili postoji jedna na dan. Dobivaju lošiju i skuplju uslugu od one koju su imali. Usput, zbog onih koji brane takve reforme nitko od sudaca i službenika iz sudova koji su ukinuti nije dobio otkaz, svi i dalje rade u sustavu zato što su potrebni. Suci i službenici iz Orahovice putuju na radno mjesto u Slatinu, uz plaćene putne troškove, i ondje rješavaju predmete stranaka iz Orahovice. Reforma i centralizacija iz ‘Top-liste nadrealista.

Hrvatske županije pokušavaju odgovoriti na to pitanje već nekoliko godina. Neka naša razmišljanja moći ćete čuti na forumu ‘Decentralizacija – građani u fokus’ na kojem će se čuti i iskustva stranih zemalja. Vidjet ćemo što su decentralizacijom postigle Irska, Danska, Njemačka i Poljska. Upravo će taj forum pokazati da broj jedinica uopće nije važan ako je provedena prava, bitna decentralizacija. Danska ima 5,5 milijuna stanovnika, pet regija i 98 općina; Irska ima 4,5 milijuna stanovnika i 31 županiju; Njemačka ima 82 milijuna stanovnika, 16 saveznih država, 343 zemaljska okruga, to bi bile hrvatske županije, 117 važnih gradova i 13.400 općina; Poljska ima 38,4 milijuna stanovnika, 16 vojvodstava, 379 kotara, što je razina županija i 2478 općina. Šaroliki primjeri koji pokazuju da se država može uspješno decentralizirati i s više i s manje teritorijalnih jedinica. Nemjerljivo je važniji njihov fiskalni kapacitet. U Irskoj prosječna županija ima stotinjak tisuća stanovnika, što je na razini Hrvatske. A znate li koliki je prosječan proračun takve županije u Irskoj? Sto pedeset milijuna eura! U Hrvatskoj je to također 150 milijuna. Ali kuna! Svih pet slavonskih županija danas ima ukupni proračun od osamsto milijuna kuna. Da se danas spojimo u jednu regiju od osamsto tisuća stanovnika, opet bismo imali taj mizerni proračun od osamsto milijuna kuna. Pone su nam novine napisa o previše županija, a nitko da napiše kako nije problem broj, nego novac i ovlasti. Kad bi slavonske županije imale proračun od 800 milijuna eura umjesto kuna, nitko više ne bi spominjao njihov broj. Zamislite šest milijardi kuna u jednoj godini u Slavoniji. Naravno, to je novac kojeg se mora odreći država, koji se mora uzeti iz državnog proračuna i spustiti na lokalnu razinu.

Bilo kakva izjava da Europska unija to traži od nas čista je obmana. Naveo sam vam primjere zemalja koje imaju i mnogo više i mnogo manje teritorijalnih jedinica od Hrvatske, dakle mi smo u europskom prosjeku – i prema broju jedinica, i prema broju stanovnika, i prema površini jedinice. Uniju nije briga kakav teritorijalni sustav ima Hrvatska, ona se ne petlja u takve unutarnje stvari. Kad je riječ o domaćim stručnjacima na tom području, vjerujem u njihove dobre namjere, ali broj je posljednja stvar o kojoj treba govoriti. Umjesto da govorimo o većoj učinkovitosti, o kvaliteti, mi stalno o broju. Prema mojemu mišljenju, pogrešne teze, ali za dnevnu politiku idealno. Naveo sam vam primjer čistoga fizičkog spajanja pet slavonskih županija. Od pet malih siromaha napravili smo jednoga velikog. A zašto ne pokušamo napraviti pet malih bogataša? Sadašnji teritorijalni sustav pokazao je više prednosti nego nedostataka unatoč iznimno malim fiskalnim kapacitetima lokalnih jedinica. Zasigurno ima dio općina koje bi se mogle spojiti sa susjednima zbog djelotvornosti i kvalitete usluga, ali o tome ne treba odlučivati država, milom ili silom, nego lokalni stanovnici. Uostalom, načelno su svi za neko uklanjanje, ali kad upitate, primjerice, stanovnike Metkovića jesu li za to da se njihov grad ukine i pripoji drugom, onda su svi protiv jer su vezani uz teritorij. I to je sasvim u redu, to je njihov odabir, to su građani u fokusu.

Nedavno provedenom poreznom reformom i uklanjanjem područja posebne državne skrbi aktualna je vlada na rub uništenja dovela sve jedinice lokalne i regionalne samouprave. S te dvije potpuno nerazumljive mjere, osim iz perspektive skorašnjih parlamentarnih izbora i kupnje glasova, lokalne i regionalne jedinice izgubile su i više od trideset posto svojih izvornih prihoda. Država je dobro znala što radi jer je porez na dohodak potpuno prihod lokalnih jedinica. Zašto država nije smanjila PDV? Zašto nije smanjila doprinose za mirovinsko ili zdravstveno osiguranje? Zašto nije ukinula TV pretplatu, cestarinu, druge namete? Zato što bi sve to išlo na teret državnog proračuna, a država ne želi uzeti sebi, nego prelijeva iz proračuna lokalnih jedinica u džepove građana. Novim zakonom opet čini isto, uzima novac županijama i daje ih onim lokalnim jedinicama koje su izgubile status brdsko-planinskog područja. Uzima jednima da bi dala drugima, a sebe opet ne dira. Tim se zakonom najviše pomaže Gorskom kotaru koji je gubitkom statusa brdsko-planinskoj područja najviše izgubio, a treba mu pomoć. Služem se, ali ne ovako. Nažalost, loša mjera koja je opet potaknuta isključivo izborima. Da Vlada želi pomoći Gorskom kotaru, oslobodila bi ono malo poduzetnika koji ondje rade svih poreza i doprinosa. I županije bi se uključile u sve to. Ovako građani neće dobiti ništa, samo još jednu dobru PR priču. Pita ih Vladu i ministarstvo regionalnog razvoja i financija gdje su im se u toj njihovoj brizi zagubila bivša područja posebne državne skrbi. Vjerujte mi da Slavonija nije u nimalo boljem položaju nego Gorski kotar. Čudni i teško objašnjivi potezi.

Odmah bih dignuo ruku za pet statističkih regija. Za regije kao teritorijalne jedinice nikad jer smatram da je to čista politička izmišljotina bez logična oslonca. Ponovno ću se vratiti na svoju Slavoniju koju se gura u regiju koja bi onda imala osamsto tisuća stanovnika, a Istra pak mora biti posebna regija u sadašnjim okvirima županije, Međimurje mora biti regija. Dakle, Osječko-baranjska županija ne treba opstati s 380 tisuća stanovnika, a Istra s dvjesto tisuća ili Međimurje sa 130 tisuća stanovnika moraju biti regije? Hrvatskoj treba pet regija NUTS II, koje su statističke, s pomoću kojih će se omogućiti veće povlačenje novca iz fondova Europske unije i ubrzan razvoj zaostalih i nerazvijenih područja. Usput, zanimljivo je kako i danas upravo najsnažnije i najnerazvijenije hrvatske županije povlače najviše novca iz fondova EU. Virovitičko-podravska županija pedeset posto svoga proračuna puni iz fondova. U kolikom postotku to čini Grad Zagreb? Država? Dvije stotine državnih agencija? Hrvatske šume? Da imamo pet statističkih regija, povlačili bismo još više. I brže se razvijali. Zašto ih nemamo, treba pitati Ministarstvo regionalnog razvoja.

Komunikacije nema. U četiri godine mandata premijer se nije udostojio održati radni sastanak s dvadeset župana koji su, za razliku od njega, neposredno izabrani i također predstavljaju cijelu državu, iako smo ga barem desetak puta pisemno molili da nas primi. Pametnome dosta. Mislim da je taj nedostatak komunikacije najveći grijeh. A kakav premijer, takvi ministri.

Zajednica se posljednje dvije godine nametnula Vladi kao neizbježna sugovornica, kao nužno zlo koje se mora trpjeti. Stotinama komentara na stotine zakonskih prijedloga, lobiranjem, ali i dobrom medijskom zastupljenosti, uspjeli smo promijeniti podosta zakonskih prijedloga koji su bili na štetu naših građana. Uspjeli smo i zaustaviti neke zakone koji bi doista napravili mnogo nereda, kao, primjerice, zakon o zdravstvenoj zaštiti, o turističkim zajednicama i mnogo drugih. Tema decentralizacije najvažnija je i od nje nećemo odustati sve dok se decentralizacija jednom ne provede.

Formalno ne previše, neformalno mnogo. Ovlasti županija u gospodarstvu nisu onolike kolike bi trebale biti, ali svojim utjecajem, lobiranjem i maksimalnom pomoći ekonomiji i poduzetnicima može se mnogo toga napraviti. Posebno smo prepoznati po svojim razvojnim agencijama koje su lijeva i desna ruka našim poduzetnicima, pogotovo kad govorimo o fondovima Europske unije. Upravo zahvaljujući razvojnim agencijama naše se gospodarstvo održalo i polako se, ali sigurno oporavlj.

Oporavak u Hrvatskoj počeo je, ali puževim korakom. Ista je situacija u Virovitičko-podravskoj županiji. Hrvatski BDP u drugom je tromjesečju porastao za 1,2 posto, na Kosovu za tri posto, u Irskoj za 6,3 posto. Kad Hrvatska bude na razini Kosova, možda će se vidjeti veći pomaci. Do tada ne možemo očekivati ništa spektakularno, bez obzira na svakodnevne fanfare.

Srce me boli kad tvrtka koja sve poslove obavlja u mojoj županiji, troši naše resurse, naše sirovine, naše ljude, ima sjedište u Zagrebu i sva dobit, sve ono što zaradi, ostaje ondje. Onda Bandić može graditi fontane i viseće mostove.