Financijalizacija gospodarstva MENADŽERI MASOVNIM OTKAZIMA SPAŠAVAJU SVOJE VELIKE BONUSE

Sve je dramatičniji raskorak između realne ekonomije i virtualnih očekivanja. Ako tvrtke nisu podignule prihode u skladu s očekivanjima, uprave režu troškove. Zato smo svjedoci masovnih otkaza i u tvrtkama koje rastu. Tako je ipak ostvaren očekivani plus i u skladu s time menadžerima se isplaćuju bonusi.

Koliko god se, naime, realna ekonomija trsila biti ambiciozna i pokušavala pratiti ritam financijskog sektora, njezina očekivanja od budućnosti ne bi mogla, čak i da se u idealnom scenariju ostvare, ni približno pokriti iznose kojima se ovi nabacuju. Događaji na burzama bili su reakcija na očekivano usporavanje kineskoga gospodarstva, problem je bio samo u nevjerojatnoj predimenzioniranosti te reakcije. Baš kao što su nevjerojatno predimenzionirane bile i zarade kad je bio ‘business as usual’, odnosno kad je Kina trebala rasti prema stopi koju su investitori priželjivali.

Strast financijske industrije za posezanjem u budućnost i projiciranjem vlastitih želja na nju dobro je poznat i apsolviran fenomen koji, kako podsjeća profesor na Fakultetu političkih znanosti Luka Brkić, postoji odavno. Terminologija je prije možda bila malo drugačija, no bit je oduvijek bila ista. Problem je, primjećuje, u tome što se omjer između tih načelnog odvojenih ekonomija, što su uočili i mnogi odavno mrtvi ekonomisti, počeo u moderno doba nezgodno naginjati u korist ekonomije oče-

Najviše zabrinjava nešto drugo: ova bogata ekonomska mašta nije ograničena na svijet financija i brojke u računalu, opsesija imaginarnim novcem prelila se na realni sektor. Najjednostavniji je naziv tog trenda ‘financijalizacija gospodarstva’. Proces je, zapravo, bio neizbježan, jednom kad je financijski sektor počeo fantazirati nepojmljive zarade, realni sektor morao je barem pokušati pratiti.

– Riječ je o pojavi financijalizacije gospodarstva u kojoj financijski zaduženo bogatstvo nadilazi ono industrijske ekonomije. Većina ljudi pritom je na gubitku jer spekulativne investicije stvaraju vrlo malo novih radnih mjesta i sklene su koncentrirati bogatstvo društva u rukama sve manje i manje skupine pojedinaca – kaže Predrag Štrbac, autor OraH-ove ‘Politike ekonomske demokracije’. Najuočljiviji je primjer nerealno određivanje željena rasta neke tvrtke u kratkoročnom razdoblju (obično kvartalno ili godišnje), najčešće kako bi uprava odobro-

Budući da zamišljeni cilj nerijetko nailazi na malu stvar stvarni uvjeti na tržištu, ganjanje žudena rasta i ‘napumpane’ bilance obično vode u sasvim obrnut proces, rezanje i otpuštanje. Umjesto ostvarivanja veće dobiti direktorima na nižim razinama, na kojima ti zahtjevi na kraju završe, ne preostaje drugo nego rezanjem i otkazima ispuniti očekivanja ‘onih gore’. Jedan takav primjer otpuštanja unatoč sasvim solidnoj dobiti mogao se vidjeti i u Hrvatskoj, u kojoj su telekomuni proteklih godina provodili ‘restrukturiranje’ jednostavno zato što dobit nije bila dovoljno velika, ne zato što je nije bilo, pa čak ni zato što je bila niska. To pak nikako nije jedinstven slučaj, već sasvim uobičajena tržišna praksa.

Još jedan dobar primjer prelijevanja logike financijskog sektora u realni jesu banke, koje vole kako njihova bilanca izgleda na papiru, koliko god u stvarnosti bila nešto drugačija. Zbog toga, recimo, radije unedogled drže prazne stanoove nego da ih prodaju po cijeni nižoj od one koju su očekivale. Paradoxalno, na papiru taj stan vrijedi više nego kad bi se prodao po tržišnoj cijeni u situaciji kad je tržište nekretnina posmruto. Razliku između dobivene i očekivane cijene banke bi protumačile kao gubitak, što je običaj koji se poput kuge proširio mikroekonomijom. Jednako je instruktivna i grčka dužnička kriza koja je pokazala da realna neotplativost duga nije nikakav problem. Ako se ne ostvari zacrtani cilj, riječ je o ‘gubitku’, neuspjehu koji se svakako mora nekako nadoknaditi, a jedina nit vodilja jest opsesivno rasti iz godine u godinu, pokušati stići čudesu financijskog sektora. Najsježiji je svjetski primjer japanske Toshiba, koja je prema posljednjim podacima knjigovodstveno napuhala svoju dobit za nevjerojatne dvije milijarde dolara u sedam godina, sve kako bi prikrila rast manji od zamišljenoga. Opsjednutost sve većim profitom osnovni je razlog tome, o čemu Jeras uopće ne dvoji.

– Pretpostavka mogućnosti beskonačna rasta koji se provlači kroz ekonomiju pretvorila se u ekonomsku dogmu koja se održava i nameće iako nema apsolutno nikakva pokrića. Jednostavno je fizički nemoguće ostvarivati neograničen (i svake godine sve brži, nap. a.) rast koji ulagači očekuju u sustavu ograničenih resursa, koji su takvi samim time što živimo na planetu Zemlji.

Slično razmišlja Brkić, koji ne zna koliko taj koncept može trajati, ali siguran je da ne može unedogled i izražava nadu kako ne može još dugo. I za njega je ključni uzrok mahnita potjera za novcem koji je postao svrha sâm sebi. Posljedica ‘financijalizacije realnog sektora’ jest raslojavanje na sve manje nepojmljivo bogatih i ostalih, a to sugerira samo jedan konačni scenarij. – Kad nejednakost dostigne određenu točku, ona produljuje nejednakost tijekom vremena i generacija te izaziva nedovoljnu ekonomsku pokretljivost u društvu. Nejednakost postaje kočnica razvoja – dodaje Štrbac. I dok Brkić u vremenskom lociranju tog fenomena upućuje na biblijsku priču o zlatnom teletu, odnosno vječnom obožavanju novca, Jeras navodi ukidanje zlatnog standarda 1971. u Americi koji je otvorio put ‘virtualnoj ekonomiji’ u financijskom sektoru i financijalizaciji realnog sektora. – Taj je proces prirodna posljedica pristupa ekonomiji koji se temelji na maksimiranju profita, odnosno favorizira pohlep, a ne povećanje stvorene vrijednosti u nekoj zajednici – kaže Jeras.

No zabava prije ili poslije mora završiti zato što tržišne zakonitosti nije moguće silovati beskrajno. Ono što se tijekom cijele povijesti kapitalizma naziva krizom i sklonošću poslovnim ciklusima zapravo je obično izravnavanje kontinuirano zlostavljanog tržišta. Kineske burze posljednja su potvrda toga, a Brkić i Jeras slažu se i o konačnoj neodrživosti tog modela. Unatoč agresivnosti i upornosti sektora ‘monopoly-novca’ realna ekonomija uvijek na kraju pobijedi zato što bez nje ekonomija u širem i užem smislu ne postoji, ona jest ekonomija. – Prema svemu sudeći, sada dolazimo u završnu fazu razvoja tog procesa jer se i posljednja obrana tog sustava, povjerenje u mogućnost i sposobnost središnjih banaka da svojim intervencijama potaknu ekonomiju, primiče kraju. Kineska središnja banka unatoč više od bilijun dolara ‘upumpanih’ u kineska tržišta ne uspijeva zaustaviti pad vrijednosti dionica, što pokazuje da su i ulagači počeli shvaćati kako vrijednost dionica koju središnje banke kreiraju stvaranjem virtualnog novca nije realna. Jedini je problem što tržište nije socijalno osjetljivo, ono je matematički hladno i precizno i pri svome uravnoteživanju iza sebe ostavlja pustoš, uglavnom u obliku uništenih sudbina onih koji su najmanje krivi.