Financijska poluga

Promjenom regulative kojom se olakšava i proširuje količina prihvatljivoga kolateralu smanjila bi se potreba za eksplicitnim kolateralom. Treba promijeniti i regulativu kojom se ograničava vlasništvo banaka nad poduzećima. Tako bi banke mogle mnogo bolje kontrolirati poslovanje.

U Hrvatskoj takvoga oblika kreditiranja gotovo da nema. Zašto? Odgovor je jednostavan. Banke ne kreditiraju poduzetničke pothvate kojima je sadašnja vrijednost mala, ali postoji velika buduća očekivana vrijednost. Da bismo mogli razumjeti zašto postoji takav odnos banaka prema kreditiranju poduzetničkih aktivnosti moramo razumjeti odnose koje vladaju u bankarstvu kao i suštini kredita.

Kredit je u svojoj prirodi financijska poluga. Poduzetnik koji ima početni kapital putem kredita povećava svoje ukupne financijske sposobnosti. Tako ima veće poslovne mogućnosti. Dodatna sredstava dobivena putem kredita omogućavaju željeno proširenje poslovne aktivnosti. To je barem teorija poduzetništva, koja dobro funkcionira u SAD-u, ali ne kod nas. Kad banka odobrava kredit, upotrebljava sredstva koja je primila u pasivi. S obzirom na to da su klijenti povjerili svoja sredstva banci, banka ima obvezu prema svojim klijentima u pasivi. Ako banka plasira sredstva, klijenti vjeruju da će moći dobiti svoje depozite nazad. Banka da bi smanjila kreditni rizik traži kolateral, element osiguranja da će kredit biti vraćen. Postoje dvije vrste osiguranja povrata plasmana: eksplicitno i implicitno osiguranje. Eksplicitno je kada banka ima stvarni, postojeći element osiguranja, primjerice hipoteku na stan ili zemljište. Kod implicitnog osiguranja banka će biti pokrivena budućim, očekivanim rezultatima poslovanja. Tome su najbliži minus na tekućem računu koji bi trebao biti pokriven budućim primanjima ili garancija države da će pokriti dugove ako ne može poduzeće.

Banke u Hrvatskoj od poduzeća za većinu kredita traže eksplicitno osiguranje. Stoviše, vrlo često iznos kolateral treba biti veći od kredita, čak i nekoliko puta. Ako imamo slučaj da banka plasira sredstva koja su pokrivena s više od sto posto eksplicitnim osiguranjem, nije riječ o kreditu u klasičnom financijskim smislu koji omogućava financijsku polugu, nego o jednostavnom pretvaranju nelikvidne imovine (kolateralu) u likvidnosnu putem kreditnoga posla. U takvom slučaju nije riječ o pravom kreditnom, nego o repo poslu: pretvaranje nelikvidne imovine u likvidnu. Konstrukcija kreditne politike u kojoj banke inzistiraju na eksplicitnom osiguranju onemogućava poduzetništvo, a razvojna uloga kredita preko financijske poluge praktički ne postoji. Zato Hrvatska i ne može razviti pozitivnu poduzetničku klimu.

Zašto banke traže veliko osiguranje? Manji je uzrok regulatorna konstrukcija HNB-a koja ne potiče poduzetničke kredite. Veći je uzrok priroda poduzetništva u Hrvatskoj odnosno neplaćanje obveza, barem se tako često ističe u medijima. No najveći je uzrok tome kompleksna procedura naplate kolateralu i dugotrajnost sudskoga postupka. U takvom okružju banke se jednostavno povode sljedećim načelom: bolje eksplicitno osiguranje u ruci nego implicitno osiguranje na grani. Rješenje problema olakšavanje je procesa zapljenje postojećega kolateralu i povećanje opće pravne sigurnosti. Sve medijske trakavice u vezi s pravnom prirodom kredita u CHF ili nepravilnostima u procesu predstječajnih nagodbi ne samo da onemogućavaju poduzetništvo nego imaju direktnu posljedicu u narušavanju prirodnoga utjecaja kredita na ekonomiju. Upravo takvi slučajevi kada su kreditni odnosi pravno zakomplicirani stvaraju klimu u kojoj je nemoguće pokrenuti aktivno poduzetničko kreditiranje.

Stabilan pravni okvir imat će za pozitivan rezultat i promjenu kreditne političke banaka. No problem je što je promjena pravosuđa izvan domene banaka i regulatora, a reforma bi bila spora i rezultati bi se trebali dugo čekati. Hrvatskoj su potrebne mjere koje će djelovati mnogo brže i agresivnije. One trebaju dolaziti direktno od HNB-a, u koordinaciji s poslodavcima i bankama. Promjenom regulative kojom se olakšava i proširuje količina prihvatljivoga kolateralna smanjila bi se potreba za eksplicitnim kolateralom. Potrebno je i promijeniti regulativu kojom se ograničava vlasništvo banaka nad poduzećima i dozvoljava aktivnija participacija banaka u vlasništvu poduzeća. Tako bi banke dobile direktn pristup poslovanju poduzeća i mogle bi ga mnogo bolje kontrolirati. Naravno, takvu regulativu također treba ograničiti na slučajeve kada je riječ samo o malim poduzećima koja se šire i imaju jasno definirane planove povećanja poslovanja i zapošljavanja.

Poseban je segment usklađivanje novčanoga toka projektne aktivnosti s novčanim tokom kredita. Nijedan poslovni pothvát ne može uspjeti ako mora vratiti kredit prije negó što ostvari stabilan novčani tok. Za to usklađivanje potrebno je omogućiti kreiranje kredita koji će imati povoljnu strukturu otplate kako ne bi likvidnosno opteretili poduzetnika. Naravno, takve je kredite ponovno potrebno regulatorno popratiti i olakšati njihov plasman. Jasno je da postoje brojne mjere uz pomoć kojih je moguće promijeniti kreditnu politiku. Ovdje je nabrojen samo mali dio ukupnih mogućnosti. Problem je u tome što se ulogom kreditne politike banaka u Hrvatskoj i ulogom kredita prema ekonomiji i strukturi ekonomije nitko nikada nije pretjerano bavio. Nekontrolirana kreditna ekspanzija jednostavno je dopuštena sa svim negativnim posljedicama. S obzirom na posljednjih šest godina krize pravo je vrijeme da se dio monetarne politike posveti i tom segmentu.