Što je Karamarko obećao

Jednom kad SDP predstavi svoj program, bit će moguće usporediti što nude dvije najjače hrvatske stranke. Ovako se samo može odbaciti ono što je HDZ predstavio kao temeljito apsolviranu priču upakiranu s dobro poznatim željama, a od SDP-a može se očekivati više-manje isto.

U trajanju od otprilike jednoga školskog sata Karamarko je naobećavao: pet posto gospodarskog rasta, pet posto veće mirovine, pet posto nižu zaposlenost, pet milijardi eura iz fondova EU, pet posto PDV-a na dječju hranu, pet posto veće rodiljne naknade, sve to u pet laktih komada, odnosno pet osnovnih točaka (gospodarski rast i razvoj, zapošljavanje, zdravstvo i socijalni razvoj, pravna stabilnost te društvo, demografija, obrazovanje i znanost). Izvan ‘kluba pet’ našli su se sto tisuća novih radnih mjesta, tisuću eura po novorođenom djetetu (iz nekog razloga popraćeno najbližnjim pljeskom u dvorani), nacionalna mirovina za one bez prihoda i prosječna mirovina u iznosu 60 posto plaće, zapošljavanje u javnim poduzećima prema stručnosti umjesto političkoj podobnosti, pravednija raspodjela poreznog tereta, stvaranje pozitivne investicijske klime, spajanje zemljišnih knjiga i katastra, uklanjanje suvišnih nameta poduzetnicima… Prostor između brojki i namjera bio je popunjen očekivanim političkim obraćunavanjem s aktualnom vladom i podsjećanjem na vlastite uspjehe. Predstavljeno je uglavnom naišlo na nož javnosti, malo je koji ekonomist materijal ocijenio pozitivno, a o komentarima vladajuće koalicije i njihovih simpatizera ne treba ni pričati. Kako to i bude s predizbornim programima, više je riječ o listi želja nego o ozbiljnom ‘hodogramu’ za snažniji gospodarski razvoj i korištenje punih potencijala Hrvatske, sažetak je većine razmišljanja.

Mislim da je cijela ta priča više u funkciji političkog marketinga, lako je prije izbora sve obećati, ali teško da će se ista od toga provesti. Ni jedan ni drugi politički blok nisu biračkom tijelu iskreno priznali da nemaju ideju kako reformirati ekonomiju, kako gospodarstvo postaviti na put ekonomskog rasta, već jednostavno nastoje zadržati političke pozicije i osvojiti vlast, a onda kako bude, bude – komentirao je odmah nakon predstavljanja programa Damir Novotny za Lider. Kao jednu od spornih točaka istaknuo je oslanjanje na državne investicije, što smatra promašenim. Prema njemu, potrebno je osloniti se prije svega na privatni sektor i zaboraviti državu kad je o tome riječ. Ništa boljeg dojma nisu ni njegovi kolege. Profesora Dragu Jakovčevića mučio je klasični izostanak konkretnih mjera koje bi se nalazile iza gore spomenutih ciljeva, iako je priznao da bi većina navedenog bila ostvariva uz gospodarski rast od pet posto na godinu. – Nisam čuo ni pročitao na čemu točno bi se trebao temeljiti takav procvat gospodarstva, koji sustav, mjere i instrumenti će do toga dovesti. S 20 posto rasta u četiri godine došli bismo na razinu razvijenih zemalja EU jer bi se smanjio udio javnog duga, proračunski deficit i to bi uistinu bilo dobro, mogle bi se dizati mirovine i davati rodiljne naknade, ali volio bih vidjeti detaljno objašnjenje kako ćemo taj rast ostvariti – naglasio je Jakovčević. Slično razmišlja Guste Santini, kojem smeta nabacivanje brojkama bez jasnih mjera iza tih brojki.

Iz rečenog je očito da u HDZ-ovim idejama za blisku hrvatsku budućnost bode oči ono čega nema, ne čega ima. Najinteresantnija je kontradikcija izašla na vidjelo upravo na spomenutoj Liderovoj konferenciji, kada su na posljednjem panelu ‘Ususret izborima’, među ostalima, sjedili Josip Budimir iz HSLS-a, jedan od važnijih ekonomskih stratega HDZ-ove Domoljubne koalicije koji figurira kao favorit za budućeg ministra gospodarstva, i Domagoj Ivan Milošević ispred glavne oporbe stranke.

Milošević je branio listu obećanja svog šefa, a Budimir je uglavnom inzistirao na rezovima i fiskalnoj konsolidaciji. Dvije su logike zapravo teško spojive i najbolje ilustriraju osnovni problem programa. Nije jasno kako će se ozbiljno rezati u najvećim proračunskim stavkama, kako tvrdi Budimir, istodobno s povećanjem cijelog niza izdataka koji sasvim očito trebaju svjež novac. Predstavljajući program u grubim crtama, Karamarko ni u jednom trenutku nije, čak ni na načelnoj razini, razjasnio odakle bi došao novac za sve to, osim impliciranoga gospodarskog rasta. Očekivati najmanje pet posto rasta svake godine trenutačno je znanstvena fantastika. To dovodi do sljedećeg problema – Karamarko nije propustio ponoviti svoju inače sasvim netočnu tezu o sto milijardi kuna većem dugu tijekom mandata aktualne vlasti, ali potom ničim nije dao naslutiti kako taj dug misli smanjiti. Usko povezano s tim je i famozno rezanje, ljepše nazvano reforma javne uprave, o kojoj svi u ovoj državi pričaju, ali nitko ništa ne poduzima.

U HDZ-ovu programu o eventualnim rezovima u javnoj upravi nije bilo ni riječi, usprkos Budimirovoj uvjernosti u njihovu nužnost. Najbliže što je Karamarko prišao tom vrućem krumpiru bilo je spominjanje digitalizacije javne uprave i uvođenje modernih tehnologija, odnosno reorganizacija njezinog funkcioniranja. S obzirom na to da su i Milošević i Karamarko spominjali smanjenje administrativnog tereta poduzetnicima u kombinaciji s modernizacijom javne uprave, teško je vidjeti kako bi tako oblikovana administracija zadržala postojeći broj ljudi. HDZ je u svibnju morao gasiti požar koji je (nepotično?) izazvao Budimir najavom ozbiljnih rezanja u javnoj upravi, pa su nakon naučene lekcije u Domoljubnoj koaliciji počeli tu temu široko izbjegavati jer se najavom smanjenja mirovina ne dobivaju izbori, toliko svi znaju. Jednako su magloviti iz HDZ-a u pogledu pravne sigurnosti, njihove dijagnoze problema hrvatskoga gospodarstva dobro su poznate i apsolvirane, ali rješenja daleko od konkretnih. Ukinut će se preklapanje nadležnosti, poručuju, i uvesti imenovanje sudaca odvojeno od politike, premda je potonje odavno realizirano i sada predstavlja jedan od osnovnih problema. Sudački kadar nerijetko je neadekvatan za zadatke koje treba obavljati, a kontrolira sâm sebe i od kritika javnosti skriva se iza tobožnje povrede sudačke neovisnosti. U konačnici, predstavljen je kolaž prežvakanih dijagnoza i mogućih lijekova, bez ikakvih novih ideja ili jasnih mjera. No HDZ je za razliku od SDP-a barem predstavio nekakav gospodarski program. Plan 21 odavno je mrav i pokopan, ali vladajuća koalicija zasad nije izašla u javnost s novim programom, a ni s obrisima onoga što planira. Kao da se čeka da Godot osobno donese program na Iblerov trg. Ne preostaje stoga drugo doli pokušati naglašavati slijedom načelnih najava i predizbornih mjera donesenih u proteklih nekoliko mjeseci.

Vladajući su tako u kratkom roku što najavili, što napravili: riješili problem kredita u švicarskim francima na teret banaka, obećali vaučere od 200 kuna za struju najsrošnijima, dogovorili oprost dugova za one s malim šansama da ih ikad otplate. Uvedeni poticaji za stručno zapošljavanje, zajamčen tromjesečni minimalac za radnike u tvrtkama u stečaju, najavljeno nasljeđivanje polovice mirovine bračnog partnera, uvedena cijela plaća tijekom rođiljnog dopusta, brdsko-planinskim krajevima vraćen dio prije oduzetog prihoda od poreza na dohodak. Koliko god riječ bila o potezima u sferi gospodarstva, dijeljenje raznih beneficija i novca ne predstavljaju temelj koherentnoga gospodarskog programa, to će se očito morati pričekati. Ono što se može naslutiti otkrivanje je socijalne osjetljivosti i socijaldemokracije u Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske, ali, dugoročno gledano, gospodarski program ne može se isključivo temeljiti na podlaženju raznim društvenim skupinama.