Digitalna tehnologija mijenja sve

U danasnjem vremenu digitalne revolucije koja uvelike ovisi o konvergenciji četiri najistaknutijih tehnologija: društvenim mrežama, mobilnim mrežama, analitici i tehnologiji oblaka (cloud), ni vlade ne mogu ostati imune i zasigurno moraju reagirati i težiti uspostavi sveobuhvatnoga koncepta e-vlada u što skorijem vremenu.

Deloitte u svom predviđanju ‘Vlade 2020. – putokaz za vlade budućnosti’ predviđa da će 2020. društvene mreže prodijeliti u sva područja života jer će pojedinci i vlade istraživati nove načine na koje bi mogli koristiti se moći velikog broja građana, a upotrebom naprednih analitika i analizom stajališta građana. Mobilni uređaji svih veličina i oblika, uključujući nosive uređaje kao što su digitalni satovi i naočale, omogućuju milijunima građana diljem svijeta stalnu povezanost, zabavu i informiranje, a to svakako ima veliki utjecaj na to kako bi vlade budućnosti trebale komunicirati s navedenim građanima. Mobilni alati revolucionariziraju zdravstvo i obrazovanje, a plaćanje putem mobitela koristeći se tehnologijom komunikacije bliskog polja (prema eng. Near Field Communications, NFC) postaje norma. Računarstvo u oblaku ubrzava kapacitete tehnologija kao što su mobilne i analitičke tehnologije. Usluge putem udaljenog računala (eng. Remote Computing Services) omogućuju masovnu suradnju u razmjeni velikih podatkovnih skupova, čime osiguravaju isplativo skaliranje do razine korištenja računala analitičko-komputacijskim metodama prilikom rješavanja predmeta građana.

Podaci se promatraju kao predmet trgovanja, a do 2020. većina potrošača prikupljat će, pratiti, razmjenjivati ili prodavati osobne podatke za potrebe kreiranja ušteda, jednostavnosti i individualizacije, čime će informacija postati valuta u osnovnom značenju te riječi, no to će predstavljati dodatnu usmjerenost vlada na se-

Kompleks odnosa EU – SAD – Rusija vjerojatno će biti obilježen nekom vrstom međusobne trgovine i geopolitičkih igara, zasad utemeljenih na igri nultog zbroja, pri čemu jedna strana gubi, a druga dobiva. Europska unija trebala bi promijeniti tu igru prema modelu obostrane koristi jer će dugoročno najviše izgubiti upravo njezina ekonomija.

Stručno obrazovanje više je usmjeren na tržište rada, a sveučilišta su ponajprije utemeljena na znanstvenoistraživačkim radovima, s manjom ili nikakvom orijentacijom na praksu. U stručnom obrazovanju mnogo je više prakse, nastavnici nisu istraživači, nego ljudi koji imaju poslovna iskustva. Već tijekom studija studenti imaju dosta praktičnog rada pa mogu stjecati kompetencije i izvan predavaonice i u kontaktu su s poslodavcima. Oba oblika obrazovnog sustava imaju prednosti, mogu se dopunjavati, ali i surađivati, što danas nije praksa. Mi dajemo potpunu kompetenciju nakon tri godine i studenti brzo ulaze na područje rada. Pratimo iskustva u Austriji i Njemačkoj, gdje je stručno obrazovanje usko povezano s područjem rada i lokalnom zajednicom; u tome je razlika koja upotpunjava sliku hrvatskoga obrazovnog sustava. Nažalost, kod nas se stručno obrazovanje još tretira kao drugorazredni način obrazovanja. Kad sam došao na Vern’, uvjerio sam se da nije tako. Svakih šest mjeseci pratimo stanje na HZZO-u – zaposlenost nakon studija završenog na Vern’u jest između 85 i 95 posto.

Nažalost, u dijelu sveučilišnih programa praksa nije baš zastupljena. Kod nas se obično očekuje da će država provesti mjere za promjenu, ali to nije dovoljno. Odgovornost bi trebale razvijati i obrazovne ustanove, kao i voditi računa o tome koje kompetencije stječu njihovi studenti i s čime izlaze na tržište rada, pa zajedno s MZOS-om, ali i studentima, uvesti promjene. Poznati su podaci o zapošljivosti pojedinih struka i predviđanja o tome koliko će pojedina struka biti tražena u sljedećih desetak godina. Male promjene u kvotama koje će država financirati donijele bi dugoročno dobre rezultate.

To je kisela jabuka koju nitko ne želi zagristi. Dok god je financiranje utemeljeno na kvotama, bit će malo onih u visokom obrazovanju koji će pristati na promjene pozivanjem na društvenu odgovornost. Država dvaput plaća školovanje onih koji studiraju na sveučilišnim studijima: prvi put za formalno obrazovanje koje traje najmanje pet godina te drugi put godinu dana u sklopu stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa. Čak i nakon tako stečenog iskustva neke struke teško pronalaze posao jer je tržište zasićeno. Trebalo bi pokušati postići nekakav kompromis između sveučilišta i države jer bi kod nas šok-terapija doživjela velik otpor, što je pokazala i dosadašnja praksa.

Lisabonski ugovor bio je pokušaj produbljenja integracije, ali ne i one očekivane promjene koje se u ovom trenutku čine kao utopija. S obzirom na to da se mora nekako upravljati, sada se to čini dogovorima velikih država poput Njemačke i Francuske, pa čak i samostalnim djelovanjem Njemačke, što izaziva velik otpor cijele Unije. Stanje je vraćeno na odnose između država ili državnika. Neki bi htjeli i da Njemačka sve sama rješava, što pak ona ne želi. Nedostatak je EU što se ne razmišlja geopolitički i unaprijed. Kad je riječ o migracijskoj krizi, Turska je upozoravala na probleme, znalo se da je četiri milijuna ljudi izaslo iz Sirije, a nitko u vezi s tim nije ništa činio. Europa nije bila pripremljena. Sad imamo snježnu kuglu koja se kotrlja i ne znamo kako će se i gdje zaustaviti.

I zbog jednoga i zbog drugoga. Kad su izbjeglice već ušli u Mađarsku, više ih nije ni trebala pozivati. Azilantska politika Njemačke i Švedske takva je da ne prave previše problema jer je u europskim dokumentima jasno naznačeno da ljudi iz Sirije, Iraka i Eritreje imaju prioritet pri dobivanju azila zbog rata. Njemačka ekonomija treba radnike i absorbirat će dio ljudi, ali uglavnom srednje stručne spreme. To neće riješiti ni problem starenja populacije u EU ni manji natalitet jer su istraživanja pokazala da doseljenici u prvoj generaciji imaju manje djece, poput Euroljana. Sada se taj problem rješava humanitarno, a ekonomski tek slijedi.

U ovom trenutku riječ je o humanitarnoj katastrofi, a poslije bi se u nekim izoliranim dijelovima mogla pojaviti i sigurnosna prijetnja. Ako se očekivanja imigranata ne ostvare, to može izazvati frustracije te se može pojaviti radikalizam. No to je dalek problem, sada se treba usredotočiti na integraciju.

Države će iz proračuna morati izdvojiti novac za osiguravanje osnovnih uvjeta za život tim ljudima. Njihova integracija u svijet rada bila bi dobar odgovor na krizu. Bit će velikih zahtjeva za osiguravanje školovanja djece i ostalo, zbog toga će EU imati i socijalnih troškova. Ipak, treba vjerovati da će ih pokriti integriranjem u prostor rada i da će onda dugoročno imati izravnu korist. Korist vidim i u približavanju Unije Bliskom istoku. Ako se ta integracija loše provede, onda će Unija imati i ekonomskih i sigurnosnih problema. Šengenski sustav jedno je od najvažnijih dostignuća EU, ali sigurno će biti modifikacija u čuvanju vanjske granice.

Kako spriječiti ljudje koji žele otići baš u Njemačku?