Čitatelj tvrdi da je njegov potpis na ugovoru krivotvoren. No kad je tražio od suda da vještak utvrdi je li riječ o njegovu potpisu, zahtjev mu je odbijen.
Pitao sam neke odvjetnike u Hrvatskoj što misle o tom problemu. Uz inzistiranje da im se ne objavi ime, svi do jednog rekli su da sud ima pravo procijeniti hoće li se prihvatiti dokaz ili će se izvoditi dokazivanje tijekom postupka, ali da bi kod takvih zahtjeva koji mogu biti ključni u nekom postupku takvo što trebala biti iznimka. Zato su rekli da bi se grafološko vještačenje uvijek moralo prihvatiti.
Pitanje kriterija i savjesti. Naime, u čemu je problem. Vještaci postoje upravo zato što sudac nije stručnjak za neko područje. U ovom se slučaju sudac stavio u ulogu vještaka jer je uvidom u dokumentaciju golim okom zaključio da je riječ o istim potpisima. No što ako je riječ o vrlo vještom krivotvoritelju koji je danima uvježbavao potpis našeg čitatelja. Mogao je prično dobro napraviti gotovo identičan potpis koji se baš ne može primijetiti golim okom. Odvjetnici smatraju kako nije isključeno da takva presuda ipak padne na županijskom sudu te da čitatelj može očekivati da se postupak vrati na početak s nalogom sucu da se izvede dokaz vještačenjem. Tako će se i definitivno znati govori li čitatelj istinu ili ne. Pravo je pitanje dokle u pravosuđu seže sportska kovanača ‘slobodno sudačko uvjerenje’. Pitanje je to odgovornosti i savjesti, ali i kriterija kojih bi se uvaženi suci morali držati. Kriteriji i postoje da se izbjegnu subjektivne procjene od kojih nisu imini ni suci kao ljudi, a jedan od kriterija koji dokaz uzeti u razmatranje je i taj da je ključan. U ovom je slučaju to zanemareno.