Tko prolazi kroz Hrvatsku

Ovo je tek početak. A Hrvatska je čak i mentalno (a ne samo organizacijski) potpuno nespremna za novu činjenicu unutarnje, socijalne, ekonomske, sigurnosne i vanjske politike.

Hrvatska, kao i većina srednjouropskih zemalja, tijekom svoje povijesti, novije i malo starije, uopće nije imala priliku upoznati i integrirati druge, bitno različite rase, kulture, civilizacije. Razlog: nije imala kolonijalnu prošlost, u novoj povijesti nije imala gospodarski bum koji bi privlačio ekonomske migrante i imala je komunizam koji baš nije bio atraktivan sustav za useljenike. Zato su se prije tridesetak godina Hrvati istinski čudili kad bi vidjeli crnca na ulici. A i danas bi, da se u međuvremenu nisu razvili globalni audio-vizualni mediji, poželjeli opipati Denzela Washingtona da provjere je li istinski tamnopol. Bilo je to ono prostodušno čuđenje iz neznanja i nepostojanja iskustva kakvo sam susrela kod kćeri svoje znanice koja je došavši u Zagreb nakon odrastanja u New Yorku uzvuknula: – Mama, pa ovi su svi bijeli! Najrazličitija drukčija kultura koju su Hrvati dosad realno poznawali bili su – kosovski Albanci. U usporedbi s današnjim migrantima oni uopće nisu bili previše drukčiji.

Dakle, za početak, mi pojma nemamo o ljudima koji sad prolaze kroz zemlju i koji će nam sutra izgledno biti susjedi. Glavnostružaški mediji i NGO-ovi sugeriraju nam da su to sve magistri ili doktori znanosti koji traže samo europski život i europski standard, a oni ekstremni ocrtavaju ih kao kriminalce ‘po defaultu’ i potencijalne teroriste. I jedan i drugi stereotip navode na pogrešan trag, a mi i dalje ne znamo ništa o tim ljudima, a ni kako se pripremiti za njihov prijam, pa i buduću integraciju.

Kad je o Hrvatskoj riječ: kamo ćemo ih smjestiti, gdje zaposliti, gdje im omogućiti stanovanje, kako ćemo razlikovati izbjeglice od ekonomskih migranata, kako ćemo razlikovati progonjene od običnih kriminalaca ili potencijalnih terorista, kako ćemo suzbiti njihove međusobne sukobe u izbjegličkim centrima (muslimana s kršćanima, sunita sa šijitima), kako ćemo tretirati isilovce koji su uistinu izbjeglice pred Asadovim režimom i uistinu potencijalni teroristi, kako ćemo se naviknuti na povećanu stopu kriminala u tim središtima. To je već europska svakodnevica.

Hrvatska je u ratu u BiH imala prilike upoznati se s tom tematikom. Bin Ladenovi borci iz Afganistana i simpatizeri iz cijelog svijeta dolazili su kao humanitari, u BiH otvorili prve vojne logore za trening džihada u Europi. Danas taj projekt BBC naziva kolijevkom suvremenog džihadizma, a mi pojma nemamo ni o onome prije ni o onome sada. Kad kažem mi, ne mislim na prosječnoga hrvatskoga građanina, već na državne institucije, diplomaciju, pa i sigurnosne službe. Kad to nismo uspjeli naučiti na jednostavnom uzorku, modelu koji je pravljen u našem susjedstvu, štoviše, nad Hrvatima u BiH, kako ćemo se nositi s masovnim migrantskim pohodom koji zapravo ne razumijemo? Kako ćemo zaštiti sebe od migranata, ali i migrante od sebe? Kako ćemo zadržati humanost prema migrantima, pomoći onima kojima pomoć uistinu treba i koji se žele integrirati u Europu, a zaštiti se od onih koji to žele rušiti? Kako ćemo postaviti svoju europsku politiku prema migracijama? Naša razina spoznaje izazova doslovce je na nuli. Iz te ignorancije naklapa se kako migrante treba naseliti u depopulizirane prostore Like, Gorskoga kotara, Slavonije… Pa je li itko tko to planira ikada prošao kroz selo u arapskom svijetu ili Afganistanu? I je li se ikad upitao zašto čak ni multikulturna Zapadna Europa ne naseljava migrante u ruralna i strateški senzitivna područja? Koliko vidim, odgovor je – ne.