Prisiljeni nepreglednim kolonama migranata i izbjeglica, lideri EU ponudili bi Turskoj sve što joj godinama uskraćuju, tražeći zauzvrat samo – zadržavanje milijuna izbjeglica u toj zemlji. Bili bi voljni pristati na ukidanje viza turskim državljanima, odmrzavanje pregovora o članstvu, davanje milijardi eura.
Koliko su kriteriji i vrijednosti Europske unije savitljiv pojam i tko zapravo predstavlja EU, vjerojatno nikad nije bilo jasnije nego u proteklih nekoliko dana besramna ulizavanja Turskoj. Zemlji koju desetljećima prezrivo drže na dušačkom štapu otvorila su se najedanput širom vrata europske velikodušnosti zato što su inače principijelni Europoljani voljni sve zaboraviti i kroz sve prste pregledati kada gori pod petama. Migrantski tsunami koji ne pokazuje znakove jenjavanja tako je još jedanput razotkrivio dubinu licemjerja koje stameno i nedodirljivo obitava u ‘staroj dami’. Prisiljeni nepreglednim kolonama migranata i izbjeglica, europski su ‘lideri’ ponudili brda i doline Turskoj tražeći zauzvrat samo jedno. Ne, nije riječ o podizanju razine demokracije, razdvajanju pravosudnog sustava od politike i onda vjere od države, poboljšanju zaštite ljudskih prava, pa čak ni zahtjevu za iskrenu borbu protiv terorizma, već sitnici – zadržavanju milijuna izbjeglica u njoj. Ta je zemlja, naime, glavni izvor svih europskih muka proteklih mjeseci jer odande more izbjeglica uglavnom pristiže u zemlje meda i mljeka, pa se u ponudama Europoljani nisu štedjeli, pokazujući još jednom fascinantnu debljinu obraza i kratkoću pamćenja. Do jučer Turska nije ispunjavala ni neke osnovne uvjete za ulazak u EU i nitko ozbiljan nije mislio da će ikad ući, čak i da postane najodličniji dak u povijesti širenja Unije; danas joj se nude ‘ubrzani pregovori’ i milijarde eura.
Na četvrtome ovogodišnjem sastanku na vrhu europskih vođa na temu migrantske krize nije bilo teško dogovoriti se o vrlo izdašnom paketu ‘poticaja’ Turskoj da ‘surađuje’, odnosno, laički rečeno, prestane propuštati te ljude prema Njemačkoj, koja ih rado dočekuje, ali radije bi da ne dolaze. Inače oličenje nesloge i nacionalnog partikularizma, lideri su uspjeli brzo dogovoriti načelnu ponudu Turskoj koja se sastoji od petsto milijuna eura (što su Turci odbili i zatražili tri milijarde), ukidanje viza za EU turskim državljanima i odmrzavanje pregovora o članstvu u Uniji. Od svega navedenoga potonje je, sasvim sigurno, najciničniji element jer Turska nikad neće postati članica, ima izgleda ući u EU otprilike koliko i Rusija. Razloga je mnogo, od sasvim opravdanih do onih, lijepo rečeno, emotivnih. Kao bonus ubačena je i odgoda objave godišnjeg izvješća Europske komisije o napretku Turske u pregovorima, naravno, kritičnoga prema razini demokracije. Što u zamjenu traže, Europoljani nisu ni pokušali sakriti uobičajenim eufemizmima, cijenu su otvoreno dali do znanja – prihvat dijela izbjeglica trenutačno u Europskoj uniji i zadržavanje više od dva milijuna izbjeglica iz Sirije u Turskoj. Trajno, naravno.
Kako to obično biva s Unijom, ne treba joj vjerovati ni kada darove nosi, uglavnom zato što se darovi nerijetko zadrže na efemernim obećanjima s tek ponešto supstancije u stvarnosti. Već postoje velike dvojbe u vezi s ponuđenim iznosom, tri milijarde eura (stvarni iznos o kojem se razgovara) golem je i, prema nekim diplomatima, nepostojeći, a mnogi su lideri, blago rečeno, skeptični glede ideje o bezviznom putovanju Turaka. Cijeli dogovor visi i zasad mnogima znači samo nacrt.