Promjene koje su nastale na tržištu uzrokovane krizom, ali ponajprije članstvom Hrvatske u EU, natjerale su domaće tvrtke da potraže savjete od konzultanata, ali i konzultantske tvrtke da se prilagode novim zahtjevima klijenata. No, kako to uvijek biva, neki su u prilagođavanju promjenama hitriji od drugih, primjerice privatni od javnog sektora, ali i među privatnim tvrtkama postoje razlike.
Nikola Nikšić, poslovni savjetnik konzultantske tvrtke Konter, veli kako još uvijek najviše šepa kod manjeg, a brzorastućeg poduzetništva. S njim je teže uspostaviti odnos na relaciji konzultant – tvrtka, iako je riječ o segmentu kojem su savjeti najpotrebni.
Istina, Nikšić napominje da je suradnja lošija zbog pomanjkanja povjerenja u kvalitetu i konkretnost konzultanata, što je djelomično, kaže, i opravdano. Drugi je pak razlog što dobar dio poduzetnika ima pretjerano izražen osjećaj da im je uspjeh moguć samo na temelju vlastite intuicije i hrabrosti.
– To jesu ključne poduzetničke osobine, ali u trenutku kada se igra zahukta i tržište tjera na rast i razvoj, neophodno je da se poslovni subjekti osnaže na području profesionalnog menadžmenta – kaže Nikšić.
Slično razmišlja i Darija Mateljak, direktorica Hauska&Partnera, koja veli kako se mogućnost suradnje tvrtki s konzultantima još uvijek istražuje, ako ne govorimo o klasičnom savjetovanju. Primjerice, u praćenju projekata, financija, pravnih pitanja i razvoja u procesima kvalitete konzultantske su usluge dosta razvijene. Riječ je o poslovima restrukturiranja, ali teškoće postoje u interdisciplinarnim područjima, organizacijskom razvoju, procesu društveno odgovornog poslovanja i održivosti, kao i razvoju korporativnog identiteta i kulture.
– Primjerice, tvrtke koje će uskoro biti zahvaćene novom europskom direktivom o nefinancijskom izvještavanju još uvijek nisu prepoznale da im je za to potrebna stručna pomoć. Naravno, uvijek ima i dobrih primjera i u privatnom i u javnom sektoru, što će sigurno biti vidljivo tijekom sljedeće godine – ističe Mateljak.
Direktor Infokorpa Danko Sučević kaže da ima klijenata koji namjerno uskraćuju informacije, što je vjerojatno povezano s poduzetničkim oprezom u pristupanju konzultantima, što napominje i Nikšić. Drugi je pak problem, nastavlja Sučević, uskraćivanja informacija taj što neki od njih nemaju ustrojene sustave prikupljanja informacija ‘pa je teško utvrditi čak i najbanalnije činjenice kao što je, recimo, marža nekog proizvoda’.
– Drugi klijenti ne dijele sve informacije najčešće iz razloga što misle da nisu bitne ili ih se ne sjeti. Kada se barata krivim pretpostavkama, onda je nemoguće doći do dobrog rješenja – naglašava Sučević.
Njegov kolega Tauno Olju, izvršni direktor u Odjelu savjetovanja EY-a Hrvatska, nadovezuje se konstatacijom da ponekad konzultanti nailaze na situacije u kojima klijenti nisu sigurni u kojem smjeru žele ići i što žele postići. I Sučević i Olju vele da je u takvim situacijama teže ispuniti očekivanja klijenata.
Osim tih razlika konzultanti iz iskustva ističu da postoji i razlika u pristupu angažmanu savjetnika između privatnog i javnog sektora. To smo, uostalom mogli i očekivati, ali oni konkretno govore zbog čega je privatni sektor, generalno gledano, brži od javnog. Hrvoje Zgombić, predsjednik Uprave PwC-a Hrvatska, kaže da je jedan od razloga i taj što je proces odlučivanja u privatnom sektoru kraći nego u javnom. To je i razumljivo, napominje, jer je javni sektor ograničen javnom nabavom.
