Europa je prekasno shvatila da je Erdo˘gan osvaja izbjeglicama

Kao što je i planirao, na izvanrednim parlamentarnim izborima koje je sam izazvao, turski predsjednik Recep Erdoğan učvrstio je vlast. Uvjerljivom izbornom pobjedom svoje Stranke pravde i razvoja (AKP), koju zapadnjaci označavaju i kao konzervativno-islamističku, novi sultan s Bospora samo je nakon pet mjeseci vratio svoj stari monopol na vlast. Sve drugo ostalo je isto: represija prema političkim oponentima i medijima, osobita represija prema Kurdim i njihovim državnim ambicijama, autokratske manire vladanja. A nadasve je ista ostala Erdoğanova politika izgradnje snažne turske države, s islamom kao faktorom ujedinjenja i ambicijom postajanja europskom supersilom. Novo je jedino to što je pod utjecajem migrantskog vala, koji regulira i usmjerava upravo Erdoğan, politička Europa tek sad pomalo počela primjećivati tursku snagu i stratešku dubinu njezine neoosmanske vanjskopolitičke doktrine koju Erdoğan sa suradnicima gradi i provodi već gotovo tri naest godina, koliko obnaša vlast. Prilično kasno, možda prekasno, za odgovarajući europski odgovor.

Prema povijesnoj tradiciji, na stratešku dubinu neoosmanske politike Europsu su trebali upozoriti oni s rubova staroga Osmanskog Carstva. Nekad je to bilo hrvatsko plemstvo, a danas bi to bile političke i intelektualne elite. No odatle se o neoosmanskoj doktrini glasa čulo nije iako su je vrlo otvoreno i javno promicali i Erdoğan i njegov najbliži politički suradnik, aktualni turski premijer Ahmet Davutoğlu, koji je i njezin stvarni autor. Razumljivo mi je da Milanovićev vladar, s pripadajućim joj kapacitetima i kompetencijama, nisu zanimljive političke doktrine koje ne razumije, čak i kad su joj vremenski i kulturno bliže nego što je to neoosmanizam. Ali ne bi bilo korektno ni na nju svaliti sav grijeh.

Ni prije nje nitko od političkih autoriteta u Hrvatskoj nije se osobito bavio modalitetima i posljedicama neoosmanske politike na Balkanu. A da i jest, bio bi samo frustriran jer u Europi, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama, to ne bi imao komu reći. Samo bi mogao zaraditi etiketu netolerantnoga balkanskog nacionalista koji ima predrasude prema drugome i drukčijemu. U javnom i političkom prostoru, ograničenome samonametnutom političkom korektnošću, nema mjesta za spoznaju toga drugog i drukčijeg, nego samo za žongliranje stereotipima. Ispada da su tu političku doktrinu mnogo pomnije pratili, proučavali i razumijevali kao realnu i legitimnu političku opciju u Srbiji ili u Grčkoj, gdje je knjiga A. Davotoğlua ‘Strateška dubina’ postala publicistički hit, negoli u razvijenoj Zapadnoj Europi, koja ipak najviše voli čitati o drugom i drukčijem ono što je sama napisala. A problem nastaje kad počne vjerovati u ono što je sama napisala.

Tako se dogodilo da se EU, osobito Njemačka, počne baviti Erdoğanom tek nakon što joj je poslao milijun izbjeglica uz otvorenu prijetnju da će poslati još milijune. A nikomu nije bilo čudno zašto Erdoğan u izbjegličkim logorima toliko velikodušno skuplja ne samo izbjeglice iz Sirije nego i migrante iz Afganistana, iz istočne Afrike, šalje ih najprije prikriveno ilegalnom balkanskom rutom u Njemačku, a zatim sasvim otkriveno. Ili je možda mnogima to bilo trenutačno isplativo, a uljuljkani je Zapad gotovo sasvim izgubio stratešku dubinu, svodeći je na profit i osobnu ugodu?

Sada počinju primjećivati da su te izbjeglice/migranti vrlo dobro instruirani: ne žele davati osobne podatke, ne žele se registrirati, upoznati su sa svim svojim pravima u Njemačkoj i drugim državama Europske unije… Kako bi to riješio Sigmar Gabriel, inače brilljantni SPD-ov ministar gospodarstva i energetike u veliko-koaličkoj vladi Angele Merkel? Tako da onima koji odbijaju identifikaciju smanji pomoć. Racionalni zapadnjački um ne može pojmiti da taj princip mrkve i batine može funkcionirati samo u racionalnome zapadnjačkom društvu. Niti želi vidjeti da tim odbijanjem identifikacije Erdoğan nakon masovna slanja ilegalnih imigranata čini korak dalje u rušenju europskoga sigurnosnog sustava. A to je prvi korak u podčinjavanju Europe i Europske unije svojim pravilima.

To je neoosmanizam: kad Europa pod ucjenom novog sultana s Bospora počne mijenjati sebe da bi otklonila ucjenu. Ona mu se nakon izborne pobjede još usuđuje tiho prigovoriti: ‘To nije demokracija.’ A on mirno odgovara: ‘To je naša demokracija.’ I ne mora izgovoriti: ‘Ili da otvorim ventili?’