Ojačan uspjehom na izborima, Erdoğan će moći još snažnije pritisnuti EU

Industrija anketa promašila je i ovaj put: Erdoğan i njegova stranka premoćno su pobijedili na izvanrednim parlamentarnim izborima, a za utjehu ostaje da ipak nemaju dvotrećinsku većinu za mijenjanje ustava. No turski predsjednik može sada mirno dalje graditi autoritarnu teokratsku državu.

Cijela društva i države posrću pod teretom migrantske krize, a dovoljno okretni političari već beru prve plođove. Tako je, recimo, mađarskom premijeru popularnost eksplodirala zahvaljujući kruhom i netolerantnom stajalištu prema migrantima, Henriette Reker postala ja gradonačelnica Kólna nakon što ju je izbo protivnik njezinih liberalnih pogleda na migrantsku krizu, a posljednji koji u određenoj mjeri može zahvaliti sjajan izborni rezultat migrantima je turski predsjednik Tayyip Recep Erdoğan. Splet okolnosti koje su išle na ruku uvjerljivoj pobjedi njegove stranke na izvanrednim parlamentarnim izborima širok je, ali nedavno ulizanje njemačke kancelarke Angel Merkel koja s velikom torbom darova pokušava Tursku privoljeti na zatvaranje izbjegličko-migrantske slavine sigurno nije odmoglo. Stranka Pravde i razvoja (AKP) osvojila je nešto manje od 50 posto glasova, odnosno 317 od ukupno 550 mandata u parlamentu i time ponovno ponižila industriju anketa, prema čijim bi procjenama izbori trebali biti neizvjesni. Drugoplasirana, socijaldemokratska Republikanska stranka uzela je tek 134 mandata, a prokurdska HDP (Narodna demokratska stranka) 59 mjesta u parlamentu. Iako je islamist Erdoğan priželjivao pobjedu koja bi mu omogućila mijenjanje ustava i prelazak na predsjednički sustav (za što mu je nedostajalo tek 13 mandata), može biti zadovoljan i ovim rezultatom jer je ostvario osnovni cilj.

Predsjednik čija zemlja u posljednje vrijeme postaje neobično važna u geopolitičkim kalkulacijama zbog rata u Siriji i migrantske krize kockao se sa sazivanjem izvanrednih izbora u kolovozu i dobio. Regularni izbori održani u lipnju ove godine nisu stranci koju samo formalno vodi premijer Ahmet Davutoğlu donijeli potrebnu većinu za neometano vladanje, pa je nakon neuspjeha pregovora s opozicijom odlučio baciti sve na nove izbore. Samo pet mjeseci poslije ishod je bio mnogo bolji i pokazao koliko se politička slika može promijeniti u kratkom vremenu. – Narodna volja manifestirala se 1. studenoga u korist stabilnosti – komentirao je rezultat ušćeni Erdoğan i pozvao na jedinstvo turskog naroda. Taj će poziv ostati samo isprazna želja, tursko je društvo pod Erdoğanovom vladavinom vjerojatno podjeljenije nego ikad, a polovica birača izrazito je nenaklonjena svemu što prikriveni, ali pragmatični islamski radikal predstavlja. Tijekom njegove 12-godišnje vladavine (što kao premijer, što kao predsjednik), Erdoğan je od primjera sekularne muslimanske države napravio autoritarnu teokratsku državu koju se umjerenom može smatrati samo prema kriterijima kakve postavljaju obližnje vjerske diktature i islamski teroristi. S jedne strane članica NATO-a dopušta Amerikanima upotrebu svoga zračnog prostora i teritorija, s druge u najmanju ruku blagonaklono gleda na ISIS-ovo mrčvarenje Sirije i agresivno priželjkuje odlazak Bašara al-Asada.

Otkako Erdoğan, potpomognut ruralnom Turskom i dobrim ekonomskim pokazateljima, vedri i oblači zemljom, glavni turski neprijatelji sekularni su režimi u regiji, Kurdi, nezavisno sudstvo i mediji te pluralizam i zapadnjačke političke i društvene tekovine kao takve. Nedavnu eskalaciju nasilja s Kurdima okrenuo je vješto u svoju korist i snažno kapitalizirao na očajničkim pokušajima Europske unije da zaustavi migrantski val, čime je svaki eventualni trag sjećanja na veliki korupcijski skandal njegovoga ‘užega kruga’ 2013. u glavama birača izbrisano. U kojem će se smjeru dodatno ojačani Erdoğan kretati nema nikakve sumnje. – Ovaj rezultat trebao bi poštovati cijeli svijet, ali ne vidim nigdje tu zrelost – ošumio je Erdoğan po izvješćima svjetskih medija o turskim izborima. Većina je intonirana negativno, ali turski izbori još jednom su pokazali snagu ‘čvrste i sigurne ruke u nesigurnim okolnostima’. Baš kao i Orbán u Mađarskoj, Erdoğan se vrlo uspješno predstavio kao čovjek koji će riješiti problem i održati stabilnost, ponajprije s vječnim neprijateljima Kurdima, ali i svima drugima koji ne poštiju dovoljno tursku snagu i utjecaj u regiji, istovremeno se namećući turskoj radničkoj klasi kao njihov zaštitnik.

Za protivnike AKP-a čaša je poluprazna i polupuna u isto vrijeme. S jedne strane nisu očekivali ovako dobar rezultat vladajuće desničarske stranke, ali s druge moraju biti zahvalni da nije dobila apsolutnu većinu kojom bi glatko mogla promijeniti ustav. Pravi strah leži upravo u tome jer bi time bile otklonjene i konačne, formalne prepreke potpunoj Erdoğanovoj vladavini i još dubljem potonuću Turske u autoritarni mulj. AKP ne odustaje od te namjere s obzirom na to da je 13 tako blizu, a tako daleko. Davutoğlu je nakon proglašenja pobjede pozvao druge političke stranke na pisanje novog ustava kojim bi Erdoğan dobio sve izvršne vlasti.

Izravne posljedice nije sasvim lako prognozirati najviše zbog Erdoğanove političke pragmatičnosti, koja bez problema koegzistira s njegovim konzervativnim vjerskim uvjerenjima. Za pretpostaviti je dvojako turske uloge u sirijskom ratu jer istodobno žele srušiti Assada (tu se slažu s Amerikancima i Europskim), uništiti Kurde (Zapad bi radije iskoristio Kurde u borbi protiv islamista) i staviti pod kontrolu ISIS (dva nedavna bombaška napada u Turkoj pripisuju se njemu). Turski je predsjednik i u pogledu migrantske krize povukao izrazito efikasan i proračunat potez otvorivši branu milijunima izbjeglica (pojačanih u međuvremenu s migrantima) prema Europskoj uniji. Izgubiti nije mogao – ili će se riješiti ogromnog broja ljudi o kojima se brine Turska ili će za njihovo zadržavanje iskamčiti velike ustupke. Prema svemu sudeći, ispostaviti će potonja varijanta nakon što su Europoljani shvatili da je jedini način zaustavljanja migranata dogovor s Turskom, kojoj su ponudili novac, olakšavanje viznog režima i brži put prema članstvu, s tim da je ovo zadnje tek gesta dobre volje bez pravog sadržaja. Erdoğanov kraj, kakav su mnogi priželjivali nakon izbora u lipnju, očito je daleko.