Home / Biznis i politika / Tri najveća državna sukob sa stranim kapitalom

Tri najveća državna sukob sa stranim kapitalom

Svi sukobi s velikim korporacijama dočekat će novu/staru vlast. SDP najavljuje da će nastaviti (neuspješno) bosti se s rogatima; HDZ će, osvoji li vlast, bez veće sumnje, biti susretljiviji prema krupnome stranom kapitalu.

Hrvatska – sama protiv svih. Na drugoj je strani, sama protiv svih, bez lobističkih konaca, unosnih veza i prijatelja, država koja ne zna upravljati sama sobom. Ako je jedna moćna Amerika globalnim ‘električarima’ mogla staviti soli na rep, čak i sa sudskom presudom u džepu, što može nejaka, neiskusna, nikomu važna državica na periferiji svega? Uostalom, što o važnosti Hrvatske i hrvatskog pravosuđa govori činjenica da se lice s crvene tjeralice, predsjednik Uprave Mola Zsolt Hernádi, mirno šeće Europom po službenim stancima, potpuno legalno i bez straha da će ga policija i Interpol prvesti pravdi?

Razumljiva je želja vlasti da se uoči izbora branjenjem državnih boja i nacionalnih interesa svidi biračima, no pitanje je jesu li to teme na kojima treba učvršćivati nacionalni ponos i kakvi su konačni izgledi za hrvatsku stranu. To više što se za izborne glasove oporba, dakle HDZ, bori potpuno drukčijom strategijom – naklonošću prema stranome kapitalu. Doduše, na ruku joj ide, barem kad je riječ o borbi protiv bankarskoga lobija, opet američki slučaj – Obamin Frank-Doddov zakon uvelike je smanjio ovlasti banaka i drugih financijskih institucija unatoč njihovim glasnim prijetnjama. No Zoran Milanović protiv sebe je navukao čak i jače igrače – banke, HUP, HNB, austrijskog ministra financija, Tomislava Karamarka (potonji se tek naknadno i nevoljko složio sa Zakonom o konverziji uvidjevši da je hod protiv dužnika u švicarcima uoči izbora čisti pucanj u glavu).

Još je neizvjesno kako će završiti prvi formalni sukob jedne hrvatske vlade s financijskim kapitalom. To, naime, ovisi o izbornome pobjedniku. Karamarko se usprkos prikljanju Zakonu o konverziji ipak svrstao na bankarsku stranu. Uostalom, da borba neće biti lagana, banke su pokazale nedavno kad je država prikupljala novac za tekuće financiranje izdavanjem trezorskih zapisa. Mahom su se oglušile na poziv odbivši je kreditirati. Ipak, država se ne mora dugoročno bojati. U zemlji u kojoj se ključni sektori (poduzeća, stanovništvo) još razdužuju, a kvalitetnih projekata koje bi banke rado financirale ni za lijek, banke nemaju previše izbora – ne budu li kreditirale državu, ozbiljno će im pasti aktiva, što svojim vlasnicima neće moći opravdati tek tako.

S druge strane, mediji su već na tom slučaju zaključili kako je potpuno iluzorno vjerovati u neku vladu stručnjaka – jer odluka o švicarcima nije ni stručna ni tehnička, nego prije svega politička, i za nju treba imati politička muda, čak i onda kad su sve računice, pa i ravnoteža podnošenja tereta švicarskoga rješenja, na suprotnoj strani. Možda Vladi malčice pomogne analiza međunarodnih financijskih tržišta kapitala koji su zaključili kako je taj potez negativan za banke, ali dugoročno dobar za hrvatsko gospodarstvo.

Milanović i Karamarko s Merkel. Ništa bolje Vlada ne stoji ni u slučaju hladnoga rata s Deutsche Telekomom, Njemačkom i Angelom Merkel. Istina, premijer Milanović njemačkoj je kancelarki i osobno pokušao objasniti zašto je HT/DT izbačen iz igre u gradnji infrastrukture za širokopojasni internet. No strane su zasad nepomirljive: Hrvatska želi da mrežu gradi državna tvrtka (Odašiljači i veze), i to većim dijelom novcem fondova EU i kreditom Europske investicijske banke, manjim dijelom iz proračuna. Pri tome bi se kabeli položili (i) na mjesta na kojima privatne tvrtke nemaju interesu graditi takvu infrastrukturu. Njemačka je pak najveća glasnogovornica gradnje infrastrukture privatnim kapitalom i želi provući cijelu stvar kroz Junckerov plan. I na tom polju Karamarko minira Milanovića. Štoviše, nedavno se srdačno rukovao s Merkel koja podupire HDZ ‘kao sestrinsku stranku’, a zaključeno je i to da je potrebno ‘intenziviranje gospodarske suradnje između Hrvatske i Njemačke nakon izbora 8. listopada’. Nije potrebno previše čitati između redaka. Možda bi se moglo zaključiti da je ponajmanji pritisak lobija i država u slučaju sukoba Ina – Mol da s druge strane pregovaračkoga stola svijeću ne drži tvrdoglav Viktor Orbán.

Jedan od sugovornika kaže kako je ključni problem u nedostatku istinskih, obrazovanih, umreženih političara koji bi bili u stanju izboriti se za nacionalno važne teme. Naša politika premalo razgovara s poduzetnicima, nema izgrađene kulture dijaloga. Pogreška nije samo na strani političara, nisu ni poduzetnici uvijek na potrebnoj razini. Mnogima nedostaje širina, zahtjevi se najčešće svode na poreze i parafiskalne namete, a teme bi trebale biti mnogo šire i horizonti dulji. To rezultira ‘ad hoc’ rješenjima koja se donose kad je to politički oportuno. Nema trajnog i kvalitetnog dijaloga, pa ne možemo govoriti o tome da su definirani nacionalni interesi u gospodarstvu; i onda se događa naglo proglašenje nacionalnih interesa kad se ‘razvali’ neka mjera. Da to postoji, lakše bi se katkad i vlada mogla oduprijeti pritiscima i izvana i iznutra – objašnjava sugovornik. Za sve to treba nam modernija, mlada generacija političara (i poduzetnika) koji su završili neki od fakulteta iz Ivy Leaguea, kakav su Harvard, Cambridge, Princeton ili Yale. Tako bi stvorili mrežu kolega na utjecajnim pozicijama po svijetu. – Pa da napokon doživimo da se netko suvislo i pametno, na odličnom engleskom, usprotiv nesuvislom zahtjevu nekoga velikog. Makar trajao koliko i Varufakis. Ovako nemamo usta, imamo samo uši i još nas za njih vuku. Tragično je što nam je najveći uspjeh kad se netko uspije fotografirati s Angelom Merkel – zaključuje rezignirano naš sugovornik.

Svi će ti sukobi dočekati novu/staru vlast u trenutku kad već ima tešku zadaću smanjenja proračunskoga manjka za ovu godinu na predviđenih pet posto BDP-a, uz očuvanje gospodarskoga oporavka (rezovi će BDP jednokratno vratiti u minus). BDP bi, naime, prema prosječnim procjenama ekonomista ove godine trebao porasti od 0,5 do najviše jedan posto. Prema procjenama Europske komisije, javni će dug u 2016. porasti na 93,9 posto BDP-a (s 90,5 posto projiciranih za ovu godinu) i tako nadmašiti prosječni javni dug u EU od 86,9 posto. Ako je suditi prema izbornim busanjima u prsa, SDP će se nastaviti (neuspješno) bosti s rogatima; HDZ će, osvoji li vlast, bez veće sumnje, odabrati ovo drugo – borbu s brojkama umjesto s krupnim kapitalom. Prvu borbu možda može dobiti, za drugu ni on ni bilo koja druga stranka još nema kapaciteta.

Latentni sukob Ministarstva financija s bankarima traje još od ministrovranja Slavka Linića, a zaoštrjen je do kraja u mandatu njegova nasljednika Borisa Lalovca kad je švicarska središnja banka odlučila odvezati tečaj franka od eura i pustiti ga da raste. Potkraj siječnja ove godine Vlada je na hitnoj sjednici zamrznula tečaj franka na 6,39 kuna i odmah su počele kolati informacije da bi banke od Vlade mogle tražiti naknadu štete. Prepućavanje se nastavilo javno, pri čemu je bankarsku stranu, s analizom posljedica svih prijedloga HUB-a i države (konverzija švicaraca u kune, konverzija u eure, otpis potpuno nenaplativih kredita, model ‘walk away’, otkup stanova…) držao HNB. S približavanjem izbora Vlada nije imala vremena čekati nemoguće usklađivanje s bankama proguravši u Saboru jednoglasno usvajanje Zakona o konverziji kredita u švicarskim francima, pri čemu sav teret troška pada na banke. Pet banaka (u inozemnom vlasništvu) zatražilo je ocjenu ustavnosti Zakona, a u pritisak na Vladu uključio se i austrijski ministar financija prijeteći lobiranjem kod svih ministara Europske unije.

Prvi ozbiljniji sukob (ako se zanemari uvođenje dodatnih neporeznih nameta) datira iz 2013. kad su počele priče o gradnji optičke telekomunikacijske infrastrukture u vlasništvu države i kad su telekomi (HT i Vipnet) otvoreno napali državu (i Grad Zagreb) zbog načina gradnje te infrastrukture. Naime, nekoliko velikih tvrtki u vlasništvu države ima na raspolaganju osam tisuća kilometara optičkih kablova koje su gradile za vlastite potrebe i u koje je uloženo 1,5 milijardi kuna, a Odašiljači i veze, kao službeni državni telekom, planira uložiti još oko 100 milijuna eura. Hrvatska infrastruktura za širokopojasni internet želi graditi novcem iz fondova EU i manjim dijelom iz državnog proračuna (dio troškova snosi i lokalna zajednica, koja se također oslanja na fondove EU), a HT i njegov vlasnik Deutsche Telekom tu infrastrukturu po cijeloj Europi žele graditi privatnim kapitalom (Junckerovim planom), jer je, tvrde, tako jeftinije i brže.

Hrvatska želi da ta infrastruktura (od nacionalne važnosti i sigurnosti) bude u vlasništvu države, pri čemu bi je svima iznajmljivala pod jednakim uvjetima.

Odnos između države i Mola kao suvlasnika Ine ozbiljnije ‘šteka’ od 2009. na tri područja: plinski biznis, investicije i upravljačka prava. Vlada i Mol sklopili su 2009. prvi dodatak glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, kojim je obveza Vlade da kupi plinski biznis od Ine odgođena do 1. prosinca 2010. Već sredinom 2010. Sabor je osnovao Istražno povjerenstvo za privatizaciju Ine koje je trebalo utvrditi činjenice o sklapanju dopunjenog ugovora, ocijenivši taj i Vladin posao u vezi s ugovorom o plinskom poslovanju nedovoljno transparentnim i upitnim za nacionalne interese. Iste je godine nastao problem broj dva – upravljačka prava: izmijenjen je Ugovor o međusobnim odnosima dioničara, prema kojemu je broj članova Nadzornog odbora Ine povećan sa sedam na devet, pri čemu je Molu pripalo pet mjesta, Vladi tri i predstavnicima radnika jedno; u Upravi po tri člana imaju država i Mol, ali glas predsjednika Uprave, kojeg imenuju Madari, ima dvostruku težinu. Vlada 2013. imenuje pregovarački tim na čelu s ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom i ravnateljem DUUDI-ja Mladenom Pejnovićem; u okviru za pregovore upozorava se, među ostalim, na pad pretrade u rafinerijama Ine, na pad investicija s oko 3,1 milijardu kuna u 2009. na 1,28 milijardi kuna, upozorava se i na pad dobiti, nižu realizaciju kapitalnih investicija, 35 posto nižu proizvodnju nafte i plina, 30 posto veći uvoz sirovina/naftnih derivata i 29 posto veći uvoz prirodnog plina. Nakon što je 2012. u Mađarskoj obustavljena istraga o podmićivanju u slučaju Ina – Mol, Uskok je priopćio da ‘eventualna odluka mađarskog tužiteljstva’ nema nikakvog utjecaja na postupak koji se u Hrvatskoj vodi protiv prvog čovjeka Mola Zsoltu Hernádića te da je istraga protiv njega i dalje otvorena. Potkraj 2013. protiv Hernádića raspisani su crvena Interpolova međunarodna tjeralica i europski uhidbeni nalog.