Upravljanje rizicima

Većina hrvatskih tvrtki, posebno manjih, rizike novih projekata još planira odoka. To je često pogubno za projekt, zato rizicima treba upravljati sustavno, posvećujući punu pozornost i velikima i malima. Samo dobrom procjenom rizika može se odlučiti treba li se u neki projekt uopće upustiti ili odustati od njega.

U pravljanje rizicima (engl. risk management) jedno je od deset područja znanja o upravljanju projektima, područje koje se u projektu nikako ne smije zaobići, neovisno o veličini projekta. Rizik je, prema definiciji, nešto što negativno ili pozitivno može utjecati na projekt. Vjerojatnost da će se rizik dogoditi veća je od nula posto, a manja od sto posto i, ako se dogodi, utječe na barem jedan od ciljeva projekta. Primjerice, tečajne razlike mogu pozitivno i negativno utjecati na projektne ciljeve. Pri upravljanju projektima svaka bi organizacija, privatna ili javna, trebala kvalitetno uključiti upravljanje rizicima kako bi smanjila negativne utjecaje na projektne ciljeve. Rizicima se ne smije upravljati stihijski i polovno, što često srećem u praksi na projektima koje vode ‘priučeni’ voditelji projekata koji često previde mnoge negativne utjecaje i zanemare pozitivne.

Prvi je korak u upravljanju rizicima identifikacija. Ona zahtijeva da budete svjesni svih činitelja koji utječu na projekt, ali i scenarija te događaja koji se mogu ostvariti. Rizik na projektu identificiraju svi članovi tima. U tome mogu sudjelovati i osobe koji nisu izravno uključene u projekt. Pri identifikaciji on uvijek mora biti napisan u formi ‘uzrok – rizik – posljedica’. Primjerice, zbog kratkotrajne vremena na projektu postoji rizik da će ljudi zbog preopterećenosti biti nezadovoljni, zbog čega mogu napustiti projekt koji će pak zbog toga kasniti. Tako opisani rizici mogu se lako sortirati; tako se može lako uočiti koji čimbenik izaziva najviše rizika. Važno je napomenuti da se u tom procesu ne procjenjuje njihova vjerojatnost ni utjecaj, nego se zapisuju u tzv. registar rizika, temeljni dokument za upravljanje rizicima. Kad su rizici identificirani, kvalitativno se analiziraju. Riječ je o subjektivnom procjenjivanju rizika. Rezultat toga koraka jest izloženost riziku, pri čemu se identificiraju veliki rizici, koji zaslužuju stalnu pozornost, i manji rizici, koji su na ‘popisu za promatranje’, ali ne manje važni.

Za praćenje rizika s tog popisa isključivo je odgovoran voditelj projekta. Da bi on bio uspješan, među ostalim, pri upravljanju rizicima treba biti kvalificiran, pouzdan i sabran kako bi cijelovito pristupio situaciji jer u krizi paničarenje i defetizam često budu rizičniji od nastalog problema. Nakon faze izloženosti rizika provodi se prva analiza nastavlja li se projekt ili se prekida zbog prevelike rizičnosti. Sljedeći je postupak planiranje postupanja s rizicima ako se dogode. Prihvaćanje. To je metoda koja se primjenjuje ako ni jedna druga nije moguća ili ako je bilo koja druga metoda skuplja ili dugotrajnija od štete koju će rizik prouzročiti. Obično se upotrebljava za male rizike. Izbjegavanje. Tom se metodom, za rizike s velikim utjecajem, potpuno eliminira rizik iz projekta. Primjerice, postoji rizik da se u novom softveru (iz nekog razloga) neće stići na vrijeme napraviti modul za obračun plaća. Sponzor ili ključni dionik složi se da mu to nije važno u projektu jer ima dobar stari program za taj obračun. Taj se modul uklanja iz projektnog zadataka, pa tako više nema ni rizika da se neće stići. Umanjenje. Najčešće se upotrebljava. Tako se planiraju postupci koji će umanjiti vjerojatnost, utjecaj ili oboje. Primjerice, stavljanje iskusnijeg programera na neki zadatak smanjuje vjerojatnost kašnjenja s tri na dva. U slučaju pozitivnih rizika njih ćemo iskoristiti u slučaju npr. pozitivnih tečajnih razlika. Prebacivanje na treću stranu. Umjesto da se napiše kod u tvrtki, a za koji nema dovoljno stručnosti, zbog čega postoji rizik da će biti pun pogrešaka, unajmi se iskusnija tvrtka da to napravi. Tako se rizik prebaci na nju.

U tom procesu treba napraviti još dvije važne stvari. Prva je da za svaki rizik u registru bude određen okidač. To je rani znak da će se rizik dogoditi ili da se dogodio. Druga je stvar da se za svaki rizik mora odrediti njegov ‘vlasnik’. To je osoba koja mora pratiti ‘svoje’ rizike (dakle paziti na okidače) i postupiti prema planu određenom za te rizike. Nakon tog postupka donosi se konačna odluka o nastavku projekta. Ako je projekt i dalje, unatoč svim postupanjima i smanjhenim vjerojatnostima i utjecajima, prerizičan, prekida se. Ako se pak nastavlja s njime, planiraju se rezerve (u novcu i danima) za poznate rizike. Ta rezerva sastavni je dio proračuna. Također se određuje rezerva za nepoznate rizike. Važno je kvalitetno i sustavno komunicirati o rizicima kako bi se znanje o upravljanju njima kvalitetno primijenilo. Ona je jedan od ključnih činitelja u upravljanju projektima, ali i jedan od najvažnijih postavki PMI-jeva (Project Management Institute) ogranka u Hrvatskoj. Upravo stoga organiziramo PMI Forum; ovogodišnji se održava od 11. do 13. studenoga 2015. u Konferencijskom centru hotela Antunović u Zagrebu. Tijekom foruma održava se svečana dodjela strukovne Nagrade za projekt godine da bismo potaknuli kulturu projektnog upravljanja u zajednici.

Nakon pet godina pada, europski građevinski sektor tijekom 2014. umjereno je porastao. Blagi rast bilježi i hrvatski građevinski sektor ili je barem zaustavljen pad. Premda rezultati nisu sjajni, predviđa se da će sektor 2016. rasti za 3,5 posto u EU, pa valja razmisliti isplati li se ipak u njega uložiti.

Može se očekivati da će na hrvatskom tržištu još neko vrijeme trajati razdoblje konsolidacije. Poredine veće tvrtke potražit će priliku na inozemnom tržištu, na kojem bi mogle prednjačiti zemlje bivšeg istočnog bloka.

Nakon pet godina kontinuiranog pada, europski građevinski sektor tijekom 2014. ostvario je umjereni rast. Godine recesije industriju su obilježile nestabilnošću, stoga su ulaganja u taj sektor i dalje obilježena opreznošću, a samim time ni rast nije toliko velik kao u godinama prije krize. Prema Deloitteovom istraživanju pedeset najvećih kompanija iz europskoga građevinskog sektora za 2014. godinu, na vrhu su, kao i prethodne godine, francuski Vinci SA s 38,7 milijardi eura prihoda (što je smanjenje od četiri posto u odnosu na godinu dana ranije) i španjolski Actividades de Construccion y Servicios (ACS) s gotovo 34,9 milijardi eura prihoda (smanjenje od devet posto). Od kompanija poznatih široj hrvatskoj javnosti, pri vrhu su dvije – na trećem je mjestu Bouygues SA, u Hrvatskoj poznatiji kao jedan od koncesionara Zračne luke Zagreb, a na šestom je mjestu kod nas već godinama prisutni austrijski Strabag.

Osim činjenice da je najvećih sedam europskih kompanija zadržalo svoju poziciju iz 2013. godine, zanimljivo je spomenuti i kretanje njihovih prihoda. Tako su se prihodi sedam najvećih u odnosu na prethodnu godinu kretali od stagnacije do pada od devet posto, a nijedna kompanija iz te skupine nije zabilježila rast. Promatrajući najveće kompanije kroz prizmu operativne dobiti, tj. sveprisutnu i popularnu maržu EBIT, na površinu izbija jedna zanimljivost: građevinske tvrtke ostvaruju veću maržu iz djelatnosti koje nisu izravno povezane s gradnjom (kao što su koncesije, ulaganja u sektor energije te poslovanje nekretninama). No takva politika nije bez posljedica. Analiza pokazuje da su kompanije koje su odlučile ići tim putem zaduženije od onih koje su svoj fokus usmjerile isključivo na poslove gradnje. I dok se kompanije orijentirane pretežito na gradnju objekata financiraju većinom iz vlastitoga novčanog priljeva, one nešto diverzificirane imaju neto dug i po nekoliko puta veći od marže EBITDA.

Nakon pada u recesijskom razdoblju, očekuje se da će investicije u građevinskom sektoru 28 članica Europske unije tijekom 2015. godine porasti 2,1 posto, a rast bi se trebao ubrzati u 2016. godini i povećati na 3,5 posto. Takav trend ponajprije je rezultat postupnog oporavka europskoga gospodarstva, a ide u prilog i građevinskom sektoru. To može biti prilika i za naše građevinare, posebno poljsko tržište. Kao što je slučaj i s ostatkom gospodarstva, hrvatski građevinski sektor od prošle godine pokazuje određene znakove živosti te daje naznake da bi za njega mogli uslijediti bolji dani. Istina, oporavak se trenutačno iskazuje zapravo više kao prestanak pada aktivnosti nego rast, međutim, nakon više godina kontinuiranog pada (između 2009. i 2013. godine obujam građevinskih radova gledajući broj izdanih dozvola praktički je prepolovljen) već i zaustavljanje jakoga negativnog trenda pozitivna je vijest.

No bez velikih infrastrukturnih zahvata i/ili jačega gospodarskog oporavka u državi zasad nije moguće očekivati da bi se taj sektor mogao vratiti na ono što je bio – jedan od glavnih pokretača gospodarskog rasta u zemlji. Poznato je da se u godinama prije krize većina našega građevinarstva temeljila na ulaganjima prije svega države u kapitalne infrastrukturne projekte, poput cestogradnje. S obzirom na to da je sada situacija što se tiče državne blagajne mnogo teža nego prije šest ili sedam godina, za očekivati je da će se oporavak građevinskog sektora morati zasnovati na kapitalu privatnog sektora. Valja napomenuti i da opći trend razduživanja hrvatskih građana svakako ne pomaže tom sektoru jer se velika količina novca iz kredita fizičkim osobama u godinama prije krize prelijevala u građevinske tvrtke zbog potražnje za novim stanovima, i to prije svega u većim gradovima. Prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku objavljenima 14. listopada 2015. godine o izdanim građevinskim dozvolama do kolovoza 2015. godine, vidljiv je nastavak turbulentnog razdoblja. Nakon prvoga kvarta 2015. godine, koji je izgledao dobro u smislu predviđene vrijednosti radova, trend je zaustavljen te su i broj izdanih dozvola i predviđena vrijednost radova u prvih osam mjeseci 2015. godine nešto manji u odnosu na godinu dana ranije (ali ipak nešto viši u odnosu na 2013. godinu).

Udio građevinarstva u hrvatskom BDP-u u 2008. godini iznosio je 8,2 posto, slično prije spomenutim prosjecima u zemljama Europske unije. No taj se udio do 2013. godine smanjio na svega 4,6 posto. Osim toga znatno je smanjen i broj zaposlenih u građevinarstvu, koje prema zadnjim podacima DZS-a zapošljava 69.195 radnika (podaci za kolovoz 2015.), što je u usporedbi s primjerice 101.503 zaposlena u kolovozu 2008. godine smanjenje od 31,8 posto. Osim trenda pada prihoda i negativne operativne dobiti prisutan je i trend konsolidacije tržišta i promjene vlasništva. Tako su primjerice tvrtke Konstruktor, IGH, Ingra, Dalekovod i Hidroelektra krenuli u proces predstečajne nagodbe, i to s različitim ishodima. Hidroelektri je zasad odbijen prijedlog predstečajne nagodbe, Konstruktor je još u postupku nagodbe, koji traje sada već gotovo puno tri godine, a Ingra, Dalekovod i IGH sa svojim su se vjerovnicima uspjeli dogovoriti o otplati dugovanja i sklopiti nagodbe pred nadležnim sudovima. No takvi postupci nisu prošli bez posljedica za pojedine vlasnike, pa je tako većinski vlasnik IGH-a dokapitalizacijom postao Rus Sergej Gljadelkin. Nešto slično dogodilo se i u Dalekovodu, u čije je vlasništvo sa 150 milijuna kuna ušao fond gospodarske suradnje Nexus preko tvrtke Konsolidator.