Javni dug

Umjesto da se liječi posljedica, tvrde pristaše samomjerenja, odmah se mogu otkriti teškoće i djelovati na uzrok. Procjenjuje se da će do 2018. zarada na senzorima za samomjerenje dosegnuti 30 milijardi dolara te će pola od 3,4 milijarde korisnika tableta i pametnih telefona preuzeti aplikacije o zdravlju.

Saborske odluke i zakoni sada će se donositi u drugačijem ozračju i, nadajmo se, rezultirati s više konkretnih mjera koje trebaju ostvariti reforme, prije svega u domeni javnog sektora i pravosuđa.

Stanje javnog duga i način na koji se i dalje generira postaje bolest s mogućim tragičnim posljedicama te se rješavanje tog problema treba postaviti kao nacionalni prioritet. Zasigurno će i dokumenti Europske komisije (koji samo čekaju novog mandatara) biti s većim osvrtom, da ne kažem propisanim mjerama i ciljevima koje će nova vlada morati uvažiti i provoditi, a sve ostalo… ‘široko nam polje’.

Fondovi EU, strategije reindustrijalizacije, pametne specijalizacije, inovacije, poticanje stranih ulaganja i zapošljavanja itd., svime se možemo koristiti, ali zasnovano na realnim planovima i poznatim izvorima financiranja koji više ne mogu biti temeljeni na budućim prihodima javnih financija. To znači da ulaganja moraju doći iz privatnog sektora i njegovih financijskih kapaciteta, za koje svi znamo da nakon šest godina krize i nisu tako veliki da bi mogli kreirati brže stope rasta BDP-a i zapošljavanja.

Kao što sam u nekoliko navrata naglašavao strana su ulaganja dosad dolazila u etablirane dobrostojče kompanije ili financijske institucije s tržišno velikim udjelima (da ne kažem monopolima), a ‘greenfielda’ nikada nije ni bilo da bi naročito utjecao na zapošljavanje i BDP. Slučaj Adrisa i prodaje duhanskog poslovanja samo potvrđuje moju tezu. Zašto strana ulaganja nisu donijela nova radna mjesta i rast treba mnogo ozbiljnije analizirati prije novih konkretnih mjera koje bi morale rezultirati znatnim pomakom u strukturi, visini i brzini stranih ulaganja.

Tečaj, poticajne kamate, radna snaga i poticajne porezne sheme zasad nisu rezultirali većim interesom stranih investitora. Primjer Kupara i stvarnog interesa za ulaganja u turizam, kao najbržerastući i prepoznatljiv segment hrvatskoga gospodarstva, jasno ukazuje da postoji nešto što u ozbiljnim analizama ulaganja i našoj percepciji ‘dobrih prilika’ stoji na suprotnim stranama. Možemo li iz iskustava neostvarenih ulaganja nešto naučiti ili ne ostaje na nama.

Nemam namjeru biti toliko pretenciozan da nagađam što je uzrok takovom stanju ‘greenfield’ ulaganja, ali oni koji će sutra biti kreatori gospodarske politike moraju vrlo brzo riješiti tu zagonetku. Ubrzanje stranih ulaganja ubrzat će i ulaganja hrvatskih gospodarstvenika te ubrzati oporavak i rast izvoza, zapošljavanja i BDP-a.

Zasigurno će se kod reforme javne uprave i o tom aspektu njezinog rada i ovlasti morati povesti računa, jer, usprkos zahtjevima nekih stranaka za decentralizacijom, dosadašnja iskustva ne idu im na ruku. Pogotovo su opasne njihove želje za samostalnošću u upravljanju javnim dobrima kao što su npr. obala, nacionalni parkovi, vode, šume, zemljišta itd. koje se skrivaju iza takozvanog interesa za decentralizaciju.

Treba li oni biti ključni faktor u donošenju odluka o ulaganjima? Moram priznati da ne mislim da je to za Hrvatsku najbolja opcija.

Lokalna uprava mora uz državu voditi i preuzeti brigu osim za racionalni ustoj općina i gradova i brigu za demografski razvoj svojih regija, prosvjetu, zdravstvo i infrastrukturu kao sastavni dio nacionalnih ciljeva finaciranih i monitoriranih iz državnih i europskih izvora financiranja. U tome nema ograničenja za njihovu samostalnost i kreativnost, ali uz adekvatnu fiskalnu kontrolu. Naravno da će to tražiti nešto reformirani sustav javne uprave i finaciranja lokalne samouprave uz drugačiju podjelu proračunskih sredstava, međutim, to je most preko kojega ćemo svi morati prijeći.

Rok je isporuke za Velpro, Ledo, PIK, Dukat i Vindiju od 24 do 48 sati, za njih u sezoni ne postoje vikendi i praznici, nemaju ograničenja na količinu i omogućuju nam povrat robe na kraju godine. To je zasigurno izvan svjetskih standarda industrije koja se većinom opskrbljuje prema sustavu ‘cash&carryja’.

Često se u izračunima udjela hrvatskog proizvoda u turizmu zaboravlja da se neke stvari u Hrvatskoj uopće ne proizvode, primjerice televizori, perilice za suđe, kvalitetna akustična oprema, klimatizacija itd. Uz to imamo vrlo ograničenu proizvodnju sanitarija, keramike i sl. Tih proizvoda jednostavno nema ili im je asortiman jako uzak. Samo ako to maknemo kompletno sa strane, možemo govoriti o nekoj realnoj efikasnosti; koliko od onoga što imamo uspijemo plasirati u turizam.

Postotak kojim se barata u javnosti, od 70-ak posto udjela, drži vodu kada govorimo o hotelima s tri i niže četiri zvjezdice. Kako idemo prema kvalitetnijim hotelima, to je udio hrvatskih proizvođača manji. Takva su barem naša iskustva s Loneom i Monte Mulinijem. S time da je interijer Lonea posebna priča, taj je hotel pobjeda hrvatskog dizajna i njegova prodajna snaga temelji se na hrvatskoj priči i hrvatskoj ideji. Lone je jedan od rijetkih hotela koji je do krajnjih granica uspio iskoristiti sve što se u Hrvatskoj može napraviti.

Gosti u hotelima s pet zvjezdica ne priznaju bilo kakva ograničenja, pa ni ona geografska, očekuju da imamo sve što požele. Moramo im ponuditi velike svjetske brendove jer oni u njima uživaju. Uostalom, na takvim proizvodima i više zarađujemo. To je jednostavno prednost proizvoda koji imaju priču. Palačinke s Nutellom prodaju se skuplje nego palačinke s marmeladom, ali u taj je brend Ferrero mnogo uložio.

Kada gradimo priču, onda ne smijemo gledati samo koliko ta priča stoji, nego po kojoj je cijeni možemo prodati. Ljudi iz cijelog svijeta oduševljeni su tom hrvatskom pričom, udrugu arhitekata iz Beča organizirala je posjet za svoje članove čak šest puta.

Imamo sreće što iza nas stoji investitor koji ima kapital, viziju i strpljenje. U svijetu su većinom ulagači u hotelske kompanije razni mirovinski fondovi koji žele siguran prinos i koji imaju vremena. U Hrvatskoj je to drugačije, ali ipak imamo investitora koji proizvodu daje šansu da se probije na tržištu. Monte Mulini i Lone podignuli su cijeli grad, što najbolje pokazuje konkretan primjer naših kampova u Rovinju koji se prodaju za 10 do 15 posto skuplje nego jednako vrijedne parcele u nekom drugom dijelu Istre. Kampovi u Rovinju samo smještajem uprihoduju od 10 do 15 milijuna eura, što znači da samo od destinacijske rente Maistra ostvaruje milijun i pol eura prihoda, zahvaljujući među ostalim Loneu i Monte Muliniju.

Pitajte Rovinjane bi li htjeli da im stan koji trenutačno stoji 100 tisuća eura za pet godina vrijedi 300 ili 500 tisuća. Za 100 tisuća eura mogu kupiti drugi stan, recimo 20 kilometara od Rovinja, a 200 tisuća spremiti na račun. Mislim da bi većina stanovnika time bila zadovoljna. Sigurno je da će u budućnosti neki stanovnici Rovinja odustati od života u središtu grada, živjet će se skuplje, ali i bolje. Netko u centru, a netko koji kilometar dalje.

U Hrvatskoj su oduvijek postojale velike centralizirane tvrtke poput Maistre, Valamara, Plave lagune, koje imaju profesionalni sustav i pregovaračku snagu. Ne postoji nijedan kupac u Europi koji na području od 30 do 40 kilometara radi tako velik i raznolik HoReCa promet kao što to čine velike hotelske tvrtke u Hrvatskoj. Naš pregovarački položaj omogućio nam je da natjeramo dobavljače da maksimalno prilagode svoj pristup našim zahtjevima. Stoga novi igrači ulaze jako sporo. Neki su trgovci veoma brzo ušli na malo-prodajno tržište, ali su u HoReCi još minorni jer nisu naviknuti na takve distribucijske zahtjeve i jake partnere s druge strane stola.

Govori o standardima distribucije. Od toga da je rok isporuke od 24 do 48 sati, da odrađuju bilo kakav posao po potrebi, za njih u sezoni ne postoji nikakvi praznici, nemaju ograničenja na količinu i daju nam mogućnost povrata robe na kraju godine. To je zasigurno izvan svjetskih standarda industrije koja se većinom opskrbljuje prema sustavu ‘cash&carryja’, što kod nas uglavnom funkcionira kod malih poduzetnika.

Mali distributeri trebaju se spojiti s velikima. Kad je riječ o proizvođačima, da bi radili s nama, moraju imati proizvod koji je ‘bolji’, koji ima prodajni i promidžbeni potencijal. Bez obzira na to što Velpro vlada hrvatskim tržištem u mnogo segmenta, u segmentu voća i povrća od Istre do Dalmacije ima barem desetak distributera koji u opskrbljivanju hotela pobjeđuju Velpro. Osim toga, Maistra kvalitetne kozje sireve, pršut, domaći kosačke ne kupuje od velikih igrača, nego od OPG-ova jer takve proizvode veliki igrači nemaju. Naravno, tu su i vino, maslinovo ulje, raki i kozje, uz nespornu kvalitetu, nose i lokalnu prepoznatljivost.

Trenutačno u 90 posto slučajeva to treba biti proizvod koji će zadovoljiti potrebe HoReCa kanala.