Home / Biznis i politika / Slučaj ‘Švicarac’

Slučaj ‘Švicarac’

Nova vlast suočit će se s posljedicama konverzije kredita. Ako Ustavni sud ne poništi sporne odredbe, prijedlog za mirenje prvi je korak za tužbe ‘teške’ osam milijardi kuna pred Međunarodnim sudom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu na temelju bilateralnih ugovora o zaštiti ulaganja.

Buduća hrvatska vlada, ma u kojem sastavu bila, mogla bi se vrlo lako suočiti s problemom kako vratiti osam milijardi kuna bankama ‘pogođenima’ zakonima o švicarcu. Samo desetak dana nakon izglasavanja Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju, potkraj rujna ili početkom listopada u Ministarstvo vanjskih poslova stigli su prijedlozi banaka za mirenje. Korak je to prije arbitraže na Međunarodnom sudu za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu na temelju bilateralnih ugovora o zaštiti ulaganja između Hrvatske i drugih zemalja, što znači da su banke poslale poruku Vladi da je ona, doduše, dobila bitku za švicarac, ali ne i rat. Nemamo potpunu informaciju je li riječ o svih osam banaka koje su morale rezervirati sredstva kako bi isplatile korisnike kredita u švicarskim francima, no čak i da nisu sve predložile.

Banke su podnijele prijedlog za ocjenu ustavnosti donesenih zakona. Prema njihovu mišljenju, sporno je retroaktivno djelovanje zakona, zadiranje države u privatopravne odnose i umanjenje prava stečenih investiranjem, koja su zajamčena Ustavom.

Europska komisija zasad razmatra koliko su zakoni u skladu s pravilima EU, no institucionalno ne može mnogo pomoći, za razliku od Suda EU koji je neka vrsta vrhovnog suda i čije je tumačenje zakona nacionalni sud obvezan primijeniti pri donošenju presude.

Riječ je o obveznom koraku prije arbitraže na temelju bilateralnih ugovora o zaštiti ulaganja. Banke i Vlada iznijet će argumente i moguće je više scenarija. Jedan je da Vlada u cijelosti odšteti banke zbog ugrožavanja ulaganja, no one su vjerojatno spremne na kompromis.

Propadne li mirenje, banke i država prihvatit će odluku Međunarodnog suda za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu. Postupak traje oko dvije godine i svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Matiji i Aldu Radoloviću, pa će Ustavni sud u tom stavu moći donositi odluke samo do lipnja, kad ostaje bez kvoruma. S obzirom na to SDP i HDZ dosad nisu mogli dogovoriti ni o dva nova suca, takva je situacija vrlo rizična za banke pa ne smiju ništa prepustiti slučaju. Upravo zato konkretniji odgovor RBI-ja daje naslutiti da su banke odlučne ići i do Washingtona.

Bilateralni ugovori o zaštiti ulaganja koje je Hrvatska potpisala 1996. s Rusijom (sjedište OAO Sberbanka) i 1997. s Italijom (UniCredit SpA i Banca Intesa Sanpaolo), Austrijom (Erste Group Bank, RBI i Hypo Group Alpe-Adria), Francuskom (Société Générale Group) i Mađarskom (OTP) daju za pravo tim bankama da tuže državu radi naknade zbog ugrožavanja njihovih ulaganja u Hrvatsku. Primjerice, u bilateralnom ugovoru s Austrijom piše da država (u ovom slučaju Hrvatska) neće izvlačiti ulagača, osim u javnu svrhu, zakonski i uz naknadu. Iako je formulacija pomalo nespretna, iz bankarskih krugova dobili potvrdu da se riječ ‘izvlačenje’ odnosi i na oduzimanje dobiti bankama zbog konverzije švicarskih franaka u eure. Izvlačenje je moguće samo na temelju zakona, što je hrvatska vlast i učinila, i samo u slučaju javnog interesa. Podsjetimo, obrazloženje hrvatske vlade bilo je da želi sačuvati zdravlje svojih građana, što jest javni interes, ali to ujedno omogućuje bankama da traže pravednu naknadu.

Osim toga, naš sugovornik upozorava da bi banke mogle iskoristiti i argument na temelju kojega bi, i da nema odredbe o izvlačenju, mogle pobijediti na arbitražnom sudu. Riječ je o zabrani diskriminacijskih mjera, što je također navedeno u bilateralnim ugovorima. Ona se odnosi na to što je Vlada tom mjerom obuhvatila samo kredite vezane uz švicarski franak, a nije uzela u obzir kredite vezane uz euro, koje također imaju jednak učinak iako (zasad) manje bole korisnike tih kredita. Drugim riječima, Vladina je mjera trebala obuhvatiti sve kredite s valutnom klauzulom.

Slične su odredbe s Francuskom, Italijom, Rusijom i Mađarskom. Zato bankari u bilateralnim ugovorima vide šansu za spas osam milijardi kuna, koliko će ih ukupno stajati konverzija franka u euro. Takvog je mišljenja i predsjednik Udruge pravnika u gospodarstvu Zagreb Miljenko Giunio: – Bude li arbitraže u Washingtonu, hrvatske su šanse vrlo male – smatra.

Pritom treba uračunati i troškove arbitražnog suda od tri milijuna dolara, što znači da će minimalni troškovi za Hrvatsku biti 24 milijuna dolara. Naime, kako znamo, banke za sada ne namjeravaju zajedno tužiti Hrvatsku u Washingtonu, nego pojedinačno, što znači da će se voditi osam postupaka. Troškovi će biti još veći ako Hrvatska izgubi u arbitraži, zbog zateznih kamata. Naime, u bilateralnim ugovorima jasno stoji da pri izvlačenju država mora isplatiti ulagaču pravednu naknadu odmah, bez odgađanja. Budući da država nije isplatila naknadu, banke će u Washingtonu, bude li arbitraže, tražiti i zatezne kamate. Aleksić nije upoznat s mogućnošću arbitraže na temelju bilateralnih ugovora o zaštiti ulaganja, no i ne zabrinjava se mnogo zbog toga. Smatra da Ustavni sud, kojem su banke podnijele zahtjev za ocjenu ustavnosti spomenutih zakona, odluku neće donijeti brzo, a dotad će svi štediše biti odštećeni pa će to onda biti problem države i banaka, a ne korisnika kredita. Ipak, kaže da država ima instrument za povrat sveg novca koje bi joj banke mogle uzeti.

Neka donese porez na aktivu banaka i vrlo će brzo vratiti taj novac, a može i sve svoje depozite povući u državni HPB. To bi trebalo učiniti i ako u Washingtonu država izgubi spor s bankama – kaže Aleksić. Te je mjere najavio i ministar financija Boris Lalovac. Sugovornici iz bankarskih i pravnih krugova ističu kako je Vlada donoseći te mjere bila svjesna da bi država za nekoliko godina mogla iz proračuna vratiti cijeli iznos bankama. Vlada ih je donijela zbog izbora i ni zbog čega drugog, pritom uloživši u izbornu kampanju novac poreznih obveznika. Giunio kaže kako je Vlada napravila veliku pogrešku kad nije saborske zastupnike upozorila na sve posljedice izmjena i dopuna spomenutih zakona, na što su upozoravali mjerodavni iz MVP-a.

Drugim riječima, Vlada je populistički krenula u rat svjesna da će vjerojatno neka buduća vlada morati platiti bankama sve ono što su one morale isplatiti svojim klijentima. Ta arbitražni sudac u HGK spomenuo još i to da bi se banke mogle obratiti i Sudu EU u vezi s granicom diskrecije koju je Europska komisija dala nacionalnim vladama u onim zakonima. Konkretno, u Zakonu o potrošačkom kreditiranju hrvatska je vlada, tako barem tvrde banke, prešla granice diskrecijskog uređivanja pravila potrošačkog kreditiranja i tako izašla iz okvira EU. EK sada razmatra je li se to dogodilo, no glavnu će riječ imati Sud EU koji će donijeti tumačenje tog zakona. Ako on bude u suprotnosti sa smjernicom EU, sudovi u Hrvatskoj morat će donositi presude u skladu s tim tumačenjem. To pak znači da bi se, odluči li se banke nakon toga na tužbe na hrvatskim sudovima, neke odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ignorirale, što ide u korist bankara.

Sve te mogućnosti stoje na raspolaganju bankama i svaka im daje vrlo dobre izgleda da debelo naplate od poreznih obveznika populističku mjeru koju je donijela vlada Zorana Milanovića. To što su uspoređno s podnošenjem ocjene ustavnosti dvaju zakona bankari podnijeli prijedlog za mirenje, što je obvezan korak koji prethodi arbitraži u Washingtonu, jasno pokazuje da ne namjeravaju tek tako potpisati kapitalizaciju. U Banskim dvorima o tome šute i bankama će odgovoriti tek kad se formira nova vlada. Ipak, nastavi li vladati SDP-ova koalicija, možemo očekivati eskalaciju sukoba jer država također može našteti bankama. Most je čak radikalniji jer traži konverziju svih kredita u kune, pa i eurskih, a HDZ je i u predizbornoj kampanji optuživan da je zastupnik bankarskog lobija. Kako god, od tog rata nitko neće profitirati, čega su svjesni i u bankarskim krugovima pa neslužbeno spominju da je najbolje da mirenje uspije te da nova vlada ili promijeni zakone ili da zajedno sa štedišama i bankama snosi dio troškova konverzije franka u euro.