Kamo god da se okreneš, ovih su dana

Mediji su objavili da na čelo najmoćnije hrvatske, bankarske koalicije, umjesto Zorana Bohačeka dolazi bivši šef RBA Zdenko Adrović.

Kamo god da se okreneš, ovih su dana svima puna usta koalicije. S jedne je strane nasljednica umiruće Kukuriku koalicije – Hrvatska raste, s druge Domoljubna, između njih još jedna koaličijska tvorevina – Most. I svi bi oni trebali ući u koaliciju nacionalnog spasa, što je naknadno ispravljeno u reformsku koaliciju. Mukotrpnost koaliranja nije hrvatski specijalitet. Jedna Europska unija (Unija) ne može dogovoriti ni zajedničku strategiju, a kamoli jedinstvenu politiku prema stotinama tisuća (a u perspektivi i milijunima) aspiranata na europska državljanstva. Čini se da je zasad jedina sastavnica te politike bodljikava žica na granicama šengenske Europe u raspadanju. Svedoci smo i teškog slaganja svjetske velike koalicije protiv ISIL-a. Hollande tek nakon pariškog petka trinaestog poziva za stol Obamu i Putina baš kao što Petrov pokušava u ista kola upregnuti Milanovića i Karamarka. Teško je reći koji od ta dva para moćnih potencijalnih partnera drži više figa po džepovima. Jedini koaličijski kapacitet zasad je ostvaren u zajedničkom pijetetu prema žrtvama i britanskom pjevanju ‘Marseljeze’ na Wembleju. (Iako, s otočke strane to i ne izgleda kao nevažna gesta.) Koalicije se svakodnevno stvaraju i razvrgavaju i u biznisu. Konkurenti prema potrebi preko noći postaju (koaličijski) partneri, a još brže smrtni poslovni neprijatelji. Primjerice, bankari se međusobno glođu do zadnje decimale kamatnih stopa, ali istovremeno ‘prema van’ imaju svoju stabilnu interesnu koaliciju, koju još ovih dana dodatno kadrovski pojačavaju. Koja je pouka priče? Koalicije ne počivaju na idealima, niti podrazumijevaju iskrenost partnera. Mogu ponekad uspjeti samo ako ih veže zajednički interes. A održavaju se na životu dok ne ostvare svoju misiju i viziju. Kamo sreće da to kod nas ipak uspije ‘preko Mosta’.

Raspada li se jedini hrvatski dogovor SDP-a i HDZ-a, onaj o reformi školstva i kurikulumu? Naime, HDZ-ovi navijači Vladimir Paar i Nevio Šetić žestoko su se obrušili na reforme zahvate Boris Jokića (koje je on predstavio u prošlom broju Lidera). Zamjeraju reformatorima manjak sadržaja iz matematike, fizike, kemije i biologije. Najavili su i predstavljanje svoje publikacije, čiji su urednici. Teško je reći je li to stranački, svjetonazorski ili generacijski sukob. No dvojac kritičara svoj prijedlog reformi temelji na davno donesenom nacionalnom obrazovnom standardu (HNOS-u). Sjećam ga se kao otac učenice trećeg razreda koja više nije imala obvezu pročitati najzanimljivije ‘okvirice’ u udžbenicima. Kad sam pitao na roditeljskom sastanku o čemu je riječ, dobio sam rezigniran odgovor staroga dobrog učitelja Vinka da se on, eto, treba držati HNOS-a, koji je tako propisao rasterećenje učenika. I taj je HNOS izostavio iz programa sve zanimljivo, a ostavio samo dosadu koja neće zainteresirati za materinski jezik nijednog daka. Slično je bilo u drugim predmetima. I zato, sačuvaj me, Bože, svih HNOS-ova i HNOS-ovaca!

Svakotjedno grintamo o prekomjernom uvozu svega i svačega, pa nas tu i tamo razveseli vijest koja pokazuje drugačiji smjer. Tako je GfK došao do podatka da je Coca-Cola tek na osmom mjestu najpopularnijih brendova, kao najprodavaniji globalni brend u Hrvatskoj. Ispred nje sve su sami ‘kupujmo hrvatsko’ proizvodi. Najveći je dobitnik, prema tom istraživanju, Kandit, koji je u sedam godina pet puta povećao prodajnu vrijednost. No, s druge strane, Kandit je u posljednje četiri godine povećao prihode sa 150 na 200 milijuna kuna, a istovremeno lani ostvario 10,5 umjesto 3,5 milijuna kuna gubitaka. Makroekonomski će u GfK-u reći da je košarica proizvođa u sedam godina pojeftinila 4,8 posto, a na pojedinačnim slučajevima to znači proizvodnju na rubu rentabilnosti, pa čak i ispod toga, kad se ide u osvajanje tržišta.

Moira Orfei bila je jedna od najvećih zvijezda mog djetinjstva. Dolazak njezinog cirkusa u naš grad bio je obično vrhunski medijski doživljaj. Njezina smrt označava kraj jedne cirkuske ere, u kojoj su najveće atrakcije bile dresirane životinje. No cirkus i bez mučenja životinja preživljava na globalnoj sceni prema novoj formuli. A preživljava i u Hrvatskoj. Najbolji dokaz za to su bageri koji u Zagrebu prokopavaju spoj Branimirove ulice od Zavrtnice do Heinzelove u punom profilu, ali vještinom pravih artista zaobilaze jednu kućicu. Ministarstvo obitelji i branitelja pod vodstvom Jadranke Kosor prodalo ju je još davne 2006. obitelji Marijana Brčine. Država nije znala da je prodala objekt predviđen za rušenje jer je na trasi buduće prometnice. Prodaju je poništila, ali prekasno. Otad je slučaj na sudu. Državno odvjetništvo naložilo je Gradu da zbrine obitelj iz sporne kuće, Grad je nešto ponudio, ali ne može ništa prije sudske revizije slučaja. Eto, cirkus u Zagrebu nije umro s Moirom Orfei.

Dvadeset branši neprimjerno je za kreditiranje državnim novcem. Tako je bilo prije godinu dana, kad je Lider otkrio tu HBOR-ovu crnu listu, a tako je i danas. O. K., logično je da se ne kreditiraju pokusi na životinjama, kockarnice i kladionice, duhanska industrija, proizvodnja oružja i streživa… No u HBOR-u ni prije godinu dana ni danas ne znaju zašto su na tom popisu i mediji, odnosno izdavanje novina i proizvodnja RTV sadržaja. Sve je isto k’o i lani. Osim signala iz HBOR-a da u vezi s tim još nema ništa novo, ali se nadaju da bi uskoro moglo biti nekih izmjena…