Kriza je počela jenjavati kad su turisti otkrili tradicijski nakit

Kriza je počela jenjavati kad su turisti otkrili tradicijski nakit. Zlatarnica Gjoni jedna je od rijetkih koje je Turistička zajednica grada Zagreba zbog ponude tradicionalnog nakita uvrstila na popis zagrebačkih obrta koji promiču hrvatsku kulturu i tradiciju.

Jozef Gjoni, vlasnik zlatarnice Gjoni, koju je otvorio prije gotovo pola stoljeća u središtu Zagreba, nije odolio obiteljskoj tradiciji. Ponikao u zlatarskoj obitelji u Prizrenu, Gjonijevi djed, otac i stric bili su zlatari, a on se opredijelio za posao koji ga je najviše veselio – izradu zlatnog i srebrnog tradicionalnog, antiknog i suvremenog, originalnog, ručno rađenog nakita u koji su utkani znanje, iskustvo i njegova životna filozofija.

Svaki komad nakita jednog od najpoznatijih zagrebačkih zlatara ima vlastitu priču. Brižno posloženo na policama sjaji zlato i srebro, svjetluca drago kamenje; briljanti i smaragd, nižu se niske bisera i koralja. Ponuda u zlatarnici Gjoni neznača li bila bez filigrana, dubrovačkih peružina, šibenskih botuna, licitarskih srca, riječkih morčića, konavskih naušnica, antiknog nakita; baroka, bidermajera, secesije i art decoa te suvremenih ogrlica, narukvica, prstenja, broševa.

Jozef Gjoni je, za razliku od običnih zlatara, i certificirani draguljar, koji je 1991. polazio šestomjesečni tečaj draguljarstva u Antwerpenu, gdje se specijalizirao za briljante, a znanje je nadopunio i u brusionicama birljanata u New Yorku.

No osim što izrađuje nakit, Gjoni popravlja i prerađuje postojeći u novi ili stari nakit mijenja za novi iz vlastite ponude. Raspon usluga tog zlatara kreće se od izrade prema narudžbi, graviranja, nizanja, fasanja kamenja do otkupa zlata, dragoga kamenja i antiknog nakita. Zlatarska karijera Jozefa Gjonija, a osim njega zlatarnice u Zagrebu imaju i njegova braća, išla je uzlaznom linijom, ‘ljulja’ se samo tijekom ekonomske krize kad ima dana da ne proda nijedan komad nakita. No nikad nije požalio što se upustio u tu vrstu poduzetništva.

– Zlatarski zanat u mojoj se obitelji prenosi s generacije na generaciju. Iz Prizrena smo, poznatog u Jugoistočnoj Europi po tradiciji zlatarstva i srebrnarstva, došli u Zagreb i otvorili lanac zlatarnica. Učio sam tri godine zlatarski zanat kod oca i strica i istovremeno polazio gimnaziju, ali to me nije obvezivalo da se bavim ovim poslom. Želio sam postati pravnik, ali već na početku studija shvatio sam da će biti zanimljivije baviti se zlatarstvom i poduzetništvom nego pravom pa sam nakon samo dvije godine studentskog života 1971. otvorio zlatarnicu u središtu Zagreba i osamostalio se – kaže Gjoni, koji je tek kao 22-godišnjak prvi put samostalno izradio prvi komad nakita – zlatni broš.

Gjonijevu zlatarnicu, osim stalnih kupaca, onih čiji su preci kupovali nakit kod njegova djeda u Prizrenu, u posljednje vrijeme sve češće posjećuju turisti. Prema Gjonijevim riječima unazad dvije godine zagrebačko zlatarstvo upravo turisti polako ‘izvlače’ iz krize. Zlatarnica Jozefa Gjonija jedna je od rijetkih koje stočki podnose dugotrajnu ekonomsku krizu i koju je zbog ponude tradicionalnog nakita Turistička zajednica grada Zagreba uvrstila na popis zagrebačkih obrta koji promiču hrvatsku kulturu i tradiciju.

U boljim vremenima u zlatarnici Gjonija bilo je zaposleno nekoliko djelatnika, a danas ih je samo dvoje; Jozef i njegova supruga Dunja, dipl. ekonomistica, koja se bavi financijama, ali je ponešto naučila i od zlatarskog zanata pa se koji put ‘igra’ nižući zlato i poludrago kamenje u zanimljive narukvice i ogrlice prikladne za mlade kupce.

Zlatar Gjonija ističe da je bilo mnogo isplativije baviti se zlatarstvom u vrijeme komunizma, odnosno u bivšoj državi, iako je poduzetništvo bilo nepopularno, ‘protudržavno’ i razvijalo se ograničeno. Tad je bilo mnogo više posla nego danas.

– U zlatarstvu sve ovisi o kupovnoj moći, kad padne kupovna moć stanovništva, ljudi se najprije odriču nakita. Posljednjih nekoliko kriznih godina smanjio se broj kupaca pa su mnoge zlatarnice u Zagrebu bankrotirale. U vrijeme komunizma u bivšoj državi svi su radili, standard je bio znatno bolji i mnogi su kupovali nakit. Sjećam se da je za ‘8. mart’ bio red u zlatarnici jer su muškarci ženama masovno kupovali nakit. Čak su i direktori poduzeća običavali kupiti gomilu nakita zaposlenicama, a danas takvih običaja više nema. Najviše nakita prodamo u vrijeme krizme, vjenčanja, za Božić i Novu godinu. Ali to ni izbliza nije kao što je bilo u bivšem sustavu, osim što imaju manje novca, ljudi i drukčije razmišljaju. Ne doživljavaju više zlato kao trajnu vrijednost i isplativo ulaganje – napominje Gjonija ističući da je postao ugledni zagrebački zlatar zahtijevajući velikom trudu i odricanju te da je tijekom zlatarske karijere imao i padova jer se i najmanja ekonomska kriza najviše odrazi upravo na zlatarski sektor.

– Novi društveno-ekonomski poredak donio je zlatarstvu samo jednu olakšicu – liberalizaciju poslovanja, što i nije velika prednost. Sad je zlato i drago kamenje lakše nabaviti, prije smo ga kupovali kao lom zlato i upotrebljavali ono što smo naslijedili te iz toga radili nakit. Ali sad je zlato i mnogo skuplje, kilogram čistog zlata na svjetskoj burzi stoji 30.000 eura, a nijedan hrvatski zlatar ne može si priuštiti kupiti toliko količinu odjednom. Kupujem najviše 20-30 grama odjednom i to od nekoliko hrvatskih tvrtki koje se bave otkupom zlata. Rado bih kupio više, ali takva su vremena da se ne može – objašnjava Gjonija.

Ipak o količinama zlata koje kupi na godinu i preoblikuje u nakit ne želi govoriti jer riječ je o poslovnoj tajni, ali i zbog sigurnosti, u koju također mnogo ulaže. Zlatarnica je u najprometnijoj zagrebačkoj ulici u neposrednoj blizini Trga bana Jelačića i opremljena je sigurnosnim sustavom. No unatoč tajenju poslovnih podataka, doznajemo da sat rada zlatara stoji od 100 do 120 kuna, a onaj tko, primjerice, daje izraditi nakit prema vlastitoj zamisli platit će ja više nego da kupi gotov prema cijeni uvećanoj samo za vrijeme utrošeno u izradu. U zlatarnici Gjonija izbor nakita vrlo je velik, cijene su različite, a, primjerice, prsten sa smaragdom i sitnim birljantima stoji od šest tisuća kuna naviše. Vrijednost tog nakita nije samo u zlatu, dragom kamenju i birljantima nego i u ručnoj izradi. Tako raditi danas je na granici isplativosti i ekonomske izdržljivosti. Izrada filigranskog nakita, primjerice, narukvice teške 20 grama traje dva dana.

U zlatarnici Gjonija ima stotine raznih oblika prstenja, broševa, ogrlica, privjeska, narukvica, raznih predmeta od zlata i srebra, kutijica od filigrana. U nakit Gjoni ugrađuje drago kamenje, smaragde, birljante, citrine te poludrago kamenje karemeole i korali. – Stručnjak sam za birljante i drago kamenje pa mi ih je lakše nabaviti jer mogu prepoznati krivotvorine. Osim toga u New Yorku imam prijatelje Židove, brusače dragoga kamenja, i od njih sam učio obrađivati drago kamenje, što mi olakšava posao. Nakit u Hrvatskoj izrađuje se od 14-karatnog zlata, to je normativ, može i od 18-karatnog, ali je to 25 posto skuplje. Srebrni nakit izrađujem od 925 finoće srebra – kaže Gjonji, koji najradije obljuje srebro jer je mekano i elastično te najviše voli izrađivati narukvice.

Radni dan tog zlatara nema kraja; šest sati komunicira s kupcima, a ostatak provodi u radionici, koja je sastavni dio zlatarne. Kao i mnogi poduzetnici smatra da su porezi koje mora plaćati državi previsoki, zbog čega se sve manje isplati baviti zlatarstvom. No iako je već u godinama kad su mnogi njegovi vršnjaci u mirovini, ističe da ne namjerava prestati izrađivati nakit. Još nije odlučio tko će ga naslijediti u poslu, nada se da će to biti jedno o njegovo dvoje djece, koja su vrlo mlada i još ne pokazuju interes za obiteljski posao.