Tko je legitiman?

Srušivši ruski Suhoj, Recep Erdoğan, turski predsjednik, zaigrao je opasnu igru. Istina, sjedi na dva stolca već neko vrijeme: s jedne strane potpomaže ISIL, s druge je dio koalicije protiv njega. Strasti će se sada zacijelo smiriti, ali svaki daljnji sličan potez može izazvati kaos jer u ruski odgovor ne treba sumnjati.

Ruski predsjednik Vladimir Putin, nije zaista neki izazov pogoditi, poludio je kada je čuo i objasnio da se zrakoplov tijekom operacije nalazio kilometar u sirijskom zračnom prostoru, a da su piloti pali čak četiri kilometra u sirijski teritorij. NATO, čija je teokratska islamistička republika Turska članica, ubrzo je procijenio da su Turci u pravu i odmah stao u njihovu obranu pozivajući istovremeno na smirenost. Sjeveroatlantski savez, ili jednostavnije Amerika, uporno želi svrgnuće sirijskog predsjednika Bašara Al-Asada, pri čemu je ISIL od sekundarne važnosti, vjerojatno i jedan od instrumenata tog cilja, zbog čega ih jako smeta rusko lupanje po tobožnoj ‘umjerenoj operbi’, iako je već postalo odavno očito da takvo što u Siriji ne postoji.

Zapad je u jednom trenutku, kako već to i radi stalno, odlučio da Bašar Al-Asad nije legitimni predstavnik sirijskog naroda. Na stranu sad tko je uopće Zapad da donosi te ocjene, nakon gođina krvavog rata pokazalo se da nekakvoga općenitog ustanka protiv strašnoga koljača Asada nema, a šačice bandita uza svesrdnu pomoć tog istog Zapada u međuvremenu kre-nule su putem islamskog radikalizma. Isto tako, taj bi navodno nelegitimni Asad, koji je poput Gadaša ili Sadama do jučer bio savršeno legitiman i međunarodno priznat, sva je prilika, na sasvim demokratskim izborima vjerojatno dobio ozbiljniju potporu od većine europskih vlada, koje obično poberu najviše 30 posto od 60 posto izbrišlih na izbore. Postoji zato pitanje legitimnosti zapadnog angažmana u Siriji, inače neugodan pravni problem koji često prati njegove ‘intervencije’, za razliku od Rusa, koji su ondje na poziv legitimne lokalne vlasti.

Da je kojim slučajem Turska sve ovo vrijeme ‘čista’ to bi možda i bila opcija, ali stvari su, znaju kavanski stratezi jednako kao i oni pravi, znatno kompliciranije. Recep Tayyip Erdoğan, autokratski islamistički predsjednik, već dugo šuruje s istim tim ISIL-om i više je zainteresiran za eliminaciju Kurda nego bra-datih ‘Alahovih ratnika’. Štoviše, javna je tajna tursko pomaganje boraca za vjersku čistoću, kako oružjem, tako kupovanjem njihove nafte, pa i nečinjenjem. Turci, primjerice, nisu bili ni otprilike tako osjetljivi kada se Kobane, grad neposredno uz tursku granicu, jedva borio za opstanak pod naljetima ISIL-a, mirno gledajući dok ga pokušavaju pretvoriti u pepeo pred njihovim očima. Jedna od nekoliko muslimanskih zemalja koje sjede na dva stolca, dok se Zapad pravi blesav (u toj se kategoriji posebno ističu još Saudijska Arabija i Pakistan kao dva dobro poznata kreatora islamskog radikalizma), prema svemu je sudeći prozvana izravno u izvještaju ruskih tajnih službi podijeljenom na samitu G20, baš u Turskoj. Putin javnosti tada nije odao koje su zemlje navedene kao glavni financijeri terorista, ali jest rekao da ima i članova kluba G20, tako drsko golicajući maštu.

Prva reakcija Moskve bila je konfrontacijska i gorivo tezama o ozbiljnijim problemima u budućnosti. Poslan je ratni brod sa zadatkom trenutačnog uništavanja lokacija koje ispaljuju protuvionške projektile, a odlučeno je i da će ubuduće ruski bombarderi letjeti u pratnji lovaca. Drugi riječima, svaki sljedeći pokušaj rušenja naići će na izravan otpor Rusa, čime bi situacija mogla eskalirati izvan kontrole prije negoli netko hladniji uopće stigne reagirati.

Od drugih mjera iz prve ruke, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov otkazao je predviđeni posjet Turskoj, država je pozvala svoje građane da ne idu u Tursku, a turističke agencije počele su otkazivati aranžmane. Burze su predviđljivo reagirale negativno, padom i u Rusiji (više od dva posto) i u Turskoj (više od četiri posto), a vrijednost rublja i lire pala je. U široj areni, daljnja posljedica tog događaja moglo bi biti snažnije rusko naoružavanje Kurda, koje Turci duboko i strastveno mrže i čije im je uništenje, uostalom, jedini stvarni cilj u Siriji.

Jasno, službena Moskva skinula je odmah i one tanke rukavice koje je još nosila, upozorivši Tursku na ‘ozbiljne posljedice za tursko-ruske odnose’ i prozvavši događaj nožem u leđa od strane terorističkih suradnika.

– Nikada nećemo tolerirati zločine poput ovoga koji je danas počinjen – rekao je Putin, a čovjeka valja shvatiti ozbiljno. S druge strane, sultan Erdogan objašnjava da ‘nikto ne bi trebao sumnjati’ da su se Turci ‘maksimalno potrudili izbjeći taj posljednji incident’. Prema njemu, dogodio se niz incidenta u posljednje vrijeme, ‘ali svatko bi morao poštovati pravo Turske da brani svoje granice’.

Ruski Su-24 bio je i u tom slučaju upozoren nekoliko puta na ulazak u turski zračni prostor. U kojačnici, taj incident sam po sebi neće prema svemu sudeći rezultirati istinskim zaostravanjem, ali mogao bi u skoroj budućnosti dovesti do težih posljedica, ako se slične stvari ponove. I u turskom slučaju Rusija ima staru kartu plina, ali šteta bi bila velika i za Moskvu, koja si ne može više priuštiti gubitak velikih mušterija.