S trelovit napredak tehnologije donio je neslučene mogućnosti komunikacije, nikad brže, nikad izravnije i nikad, nažalost, besmislenije. Ionako prilično egoistična životinja, ‘mali čovjek’ razvojem društvenih mreža, blogova, foruma i ostalih oblika neposredne komunikacije dobio je dosad nezapravljene mogućnosti dijeljenja veličanstvenog sebe u svim pojavnostima s ostatkom svijeta. Tradicionalni mediji, stjerani u kut tom nepreglednom ponudom ‘ja’, nisu imali previše izbora nego pokušati pratiti trend, pa se čovječanstvo danas može pohvaliti nikad većom količinom nekorisnoga javnog sadržaja koji osim nevjerovatne količine banalnosti krije još samo jednu karakteristiku – samopromocija.
Dobrodošli u eru egoizma najneinteresantnijih među nama, gdje je i najglupiji trenutak u danu nekoga tamo pažljivo i detaljno opisan, nerijetko zabilježen i kamerom. Eksplodira mobitela opremljenih kamerom cijelu je stvar samo dodatno pojačala i ogolila nisku kvalitetu većine javnog sadržaja danas. Primjera je toliko da ne postoji papir ovog svijeta koji bi zabilježio i sačuvao te vrijedne trenutke za potomstvo, ali zato, srećom, digitalno doba nema problema s prostorom. Ima tu svega, ali s obzirom na to da ne postoji ništa što ljudski rod nije uspio kategorizirati i ovo ispovijedanje može se svesti na nekoliko kategorija, plus pokoji aktualni trend.
Jedna od najizdržljivijih je kategorija osobne ispovijesti, nekoć ograničena na specijalizirane časopise i katkad više proizvod mašte, nego stvarnosti. Ne više, neslužbeni i službeni kanali jednako daju pristup autentičnim ispovijedima o svakoj ‘tragediji’ poznatoj čovječanstvu.
Primjerice, Sarah Metcalfe je putem britanskog Telegapha obavijestila svijet u svibnju o ružnoj poruci koju joj je nepoznati netko zataknuo za automobil. Sarah je, kako saznaje svekoliko pučanstvo Zemlje, bucmasta i ima kronične bolove od fibromijalgije, pa je ispred Tesca parkirala na mjesto za invalide. Drski počinitelj ocijenio je da ‘debljina i ružnoća ne kvalificiraju za invalida’ te da sukladno tome parkira negdje drugdje. Neugodno iskustvo, ne baš i za tekst u novinama. Daleko je unutar toga odbojnija potkategorija osobnih tragedija i velikih životnih potresa, nastalih iz potrebe ljudi da svoje životne tegobe i situacije podijele s ostatkom svijeta, pri čemu je jedno vrijeme posebno jak trend bilo ‘slanje pisama’ svom sinu, majci, nerodenoj bebi, preminulom djedu, ubaci prema potrebi.
